Oslobođenje Kalesije: Nije bilo hrabrijih, kada smo krenuli, ni NATO nas nije mogao zaustaviti
Hariz Jusufović s još četvoricom saboraca prethodno je izvidio neprijateljske položaje i narednih su dana, slabo naoružani, ali s velikim motivom, krenuli u oslobodilački poduhvat. “Da se razumijemo, nije među nama bilo profesionalaca. Bile su to grupe patriota, većinom mladi momci. Imali smo nešto iskustva iz bivše JNA i partizanskih i kaubojskih filmova. Imali smo samo srce i hrabrost i to nam je bilo dovoljno da uradimo dosta. Vojska je bila nestrpljiva, željna da što prije vratimo svoje domove i, kada smo tri dana poslije krenuli, nije nas mogao zaustaviti ni NATO”, ističe Jusufović.
Piše: ALMA ARNAUTOVIĆ
Kalesija je 23. maja 1992. oslobođena.
U razgovoru za Stav ljudi koji su prije trideset godina direktno učestvovali u akciji oslobađanja poručili su da su kalesijski momci imali do tada neviđenu hrabrost, iako su bili slabo opremljeni naoružanjem i municijom.“Nakon dvanaest dana okupacije od neprijatelja, mi smo vratili Kalesiju”, govori Hariz Jusufović, komandir čete na ulazu, tj. oslobađanju Kalesije.
“Srebrenica je oslobođena dan-dva prije Kalesije, ali su je četnici ponovo zauzeli i naši su se morali povući. Isto se desilo i u okolini Modriče, a kako je Kalesija tada oslobođena, tako je i zadržana do Dejtona i tu je razlika”, dodaje Ćazim Huremović, komandir jedinice “Patriotske lige”.
Pripreme i organizacija otpora agresiji započeli su u saradnji s općinskim Kriznim štabom i rukovodstvom “Patriotske lige”, a kasnije Teritorijalne odbrane.“Mjesna zajednica Prnjavor, koja je u sastavu općine Kalesija, a iz koje dolazim, s pripremama za odbranu Bosne i Hercegovine počela je početkom 1992. godine, jer smo vidjeli šta se dešavalo u Hrvatskoj.
Inače, prve žrtve s kalesijskog područja bili su Sead Bukvarević i Zijad Živčić, pripadnici Stanice javne bezbjednosti Kalesija, koje su na dužnosti 12. marta 1992. ubili srpski ekstremisti iz Dubnice. Mi smo imali jedan vod ‘Patriotske lige’ koji je vršio obuku i Prnjavor su u nekoliko navrata u aprilu posjetili čelni ljudi ‘Patriotske lige’ u sjeveroistočnoj Bosni, među kojima su bili Vahid Karavelić Vaha, Samir Ništorović – kapetan Almir, Mehdin Hodžić – kapetan Senad, Hase Tirić i drugi. Kada je Bijeljina pala, po naređenju vojnog i političkog vrha Bosne i Hercegovine, upućeni smo 7. aprila kao ispomoć u Zvornik, tačnije u mjesto Kula-Grad, gdje je bio 21 pripadnik ‘Patriotske lige’ i dio njih gore ostaje do pada Kule. Zadnjih dana na Kula-Gradu nadlijetali su nas avioni. Ne znam šta su bacali, a tenkovi iz Srbije stalno su nas gađali. Mi smo se izvukli preko kamenoloma prema Križevićima, dalje Memići i Kalesija.
Agresija na Kalesiju je započela 2. maja granatiranjem Kalesije i Prnjavora i napadom na sela Gojčin i Jelovo Brdo. Granatiranje se i nastavilo narednih dana, a 10. maja je prema Kalesiji, iz pravca Memića, krenula kolona tzv. Jugoslavenske narodne armije s tenkovima i kamionima s vojskom koje smo pokušali zaustaviti. Sve je ovo opširnije dokumentirano i u knjizi Prnjavor kod Kalesije – S Prnjavorskom četom do pobjede autora Dževada Tosunbegovića i Ibre Huremovića. U napadu na Kalesiju učestvovale su lokalne jedinice SDS-a, tenkovska jedinica JNA, tzv. srpska vojska regije Birač, jedinice iz tzv. srpske Teritorijalne odbrane Zvornik, dobrovoljci Srpske radikalne stranke iz Rume, tzv. Simini četnici, te srpske paravojne formacije poput ‘Žutih osa’, ‘Belih orlova’, kao i Šekovačka garda, koja se povezuje sa zločinačkom Arkanovom Srpskom dobrovoljačkom gardom. Dan poslije, 11. maja, počele su ulične borbe i pala je Kalesija. Ja sam ovdje kod Doma zdravlja prilikom odbrane ranjen u noge, ali uspjeli smo se izvući”, navodi Huremović.
Jusufović govori da su, dok su se povlačili, sakrili jedan puškomitraljez, četiri automatske puške i preko hiljadu komada municije. Narednih dana, dok su bili u pripravnosti u Donjim Raincima, odlučili su se vratiti po naoružanje.“Nas petorica, na čelu sa mnom, odlučili smo da uđemo u Kalesiju i da prođemo kroz četničku liniju, da se vratimo po to. Imali smo ljudi, ali nismo imali naoružanja i to je bio problem. Hoćemo li? Hoćemo! Komandir Eso Ćanić i Sead Hamzić su rekli: ‘Pa nemojte, šta vam je, nećete se vratiti, što rizikujete?!’ Mi smo riješili. Neki su nam dali keksa da ponesemo, da se prehranimo. I krenuli smo 20. maja navečer iz škole u Raincima: Muhamed Salihović, Mehmed Subašić, Ibrahim Srebrić, Alim Suljić i moja malenkost. Nas smo petorica s dvije puške prošli neprijateljske linije i ujedno smo izvidjeli situaciju. Našli smo po šta smo otišli i vratili smo se u Donje Raince sve u toku jedne noći. Orijentir nam je bila pruga. Gazili smo Spreču do pojasa i nismo primijećeni. Vidjeli smo u našem selu četnike da pjevaju i pucaju, da turiraju tenkove. Imali su i vojne pse. Kada smo trebali preći put, vidjeli smo da je prošlo jedno vozilo. Bio je to najvjerovatnije moj jugo koji je ostao kod kuće u Gornjoj Kalesiji i oni su ga vozali.”Kada se hrabra petorka vratila, njihovi su saborci dobili još veći motiv da krenu u oslobađanje.“Kada smo se mi vratili iz izviđanja, rekao sam: ‘Ljudi, nema ih puno. Može se uraditi šta hoćete.’ Onda smo dobili još veću snagu, volju i apetit. Idemo i gotovo. I tako je i bilo. Da se razumijemo, nije među nama bilo profesionalaca. Bile su to grupe patriota, većinom mladi momci. Imali smo nešto iskustva iz bivše JNA i partizanskih i kaubojskih filmova. Imali smo samo srce i hrabrost i to nam je bilo dovoljno da uradimo dosta. Vojska je bila nestrpljiva, željna da što prije vratimo svoje domove i, kada smo tri dana poslije krenuli, nije nas mogao zaustaviti ni NATO”, ističe Jusufović.
Oslobađanje je započelo u popodnevnim satima 23. maja 1992. godine, kada je u Kalesiju ušlo oko 70 ljudi koji su je i oslobodili, i to: Prnjavorska četa i jedan vod iz Gornje Kalesije te po nekoliko ljudi iz Memića i iz Zvornika.“Onaj moj jugo pripadnici ‘Belih orlova’ su platili glavom, njihov kapetan i major. Nisu znali da im je Kalesija pala prije nekoliko sati i došli su pravo pred našu komandu, u MUP, a i njihova je valjda komanda bila tu. Dovezli su se, izašli su i rekli: ‘Za kralja i otadžbinu!’ Naši su se prvo zgledali jer nisu to očekivali. Oko 160 civila smo dobili za njih dvojicu. A kako su prošli našu liniju? Jednostavno. Ja sam otišao svojoj kući i komandant je, kako ne bi pucali, obavijestio našu vojsku da ću se vratiti svojim autom. I naša ih je vojska pustila jer su mislili da sam to ja. Kasnije ja ovdje dolazim, izlazi komandant i kaže: ‘Joj, Hari, izvini, vidi šta smo ti uradili s autom.’ Jugo je sav bio izrešetan”, prisjeća se Jusufović.
Jusufović dodaje da su nakon oslobađanja bili u objektu “Košuta” pa je poslije dva-tri dana postavljena linija za Jajiće, a zatim su krenuli ka Gornjoj Kalesiji.“Išli smo do pogona sadnica i onda za Memiće i skoro smo došli do Mahale, gdje je bilo nekih borbi oko mlina, gdje smo zaustavljeni. Tu je sve vrijeme ostala linija, do kraja. Bilo je kasnije još nekih pokušaja, ali dalje nismo išli. Vremenom su se ustrojile čete, bataljoni i Drugi korpus, najmnogoljudniji, i postali smo prava vojska”, priča Jusufović.
Njemu je najteži dan tokom agresije, priča, bio 27. august 1992. godine.“Vodio sam akciju na Hemlijaše i poginula su nam dvojica koji su bili jedinci kod svojih roditelja”, zaplakao je Jusufović pri spomenu svog sestrića Vahida Huremovića i prijatelja Dževada Mujdića.“Jedinci. Imali su po 20 godina. Tada sam i ja teško ranjen i ostao sam invalid 80 posto.”Poslije agresije lokalno je stanovništvo obnavljalo svoje porušene kuće i ponovo se počelo baviti poljoprivredom.
“Moji su bili izbjegli na Međaš i, čim se ovo oslobodilo, ljudi su odmah željeli da se vrate u Gornju Kalesiju i Prnjavor. Ja sam imao gdje da posijem, da se prehranimo i tu sam se oporavljao. Kasnije smo dobili donacije za obnavljanje kuća. Borili smo se, radili smo i preživjeli”, prisjeća se Jusufović.
Alija Izetbegović u Kalesiji
Prema Jusufovićevim riječima, Armija Republike Bosne i Hercegovine bila je sila koja je nastala iz skoro nikakvih materijalno-tehničkih uvjeta.“Nije bilo hrabrijih i sposobnijih ljudi koji su imali volju. Mi smo to dokazali. Ne može se puno vojnika pohvaliti da je ušlo četiri kilometra duboko u neprijateljsku liniju s dvije puške. I sam Radovan Karadžić (bivši predsjednik bh. entiteta RS i vrhovni komandant Vojske RS-a) je jedne prilike Risti Đogi rekao da su hrvatski borci strašljivi i samo znaju s VBR-ovima, a muslimani imaju srce i s bombom krenu na rov, unište ga, uzmu naše naoružanje i idu dalje”, citira Jusufović Karadžića, kojem je Žalbeno vijeće Međunarodnog mehanizma za krivične sudove, kao pravni nasljednik Haškog tribunala, 2019. godine povećalo zatvorsku kaznu s 40 godina na doživotnu zbog genocida, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti.
Huremović navodi da su mu pad Kula-Grada i Kalesije bili najteži dani, dok ga danas najviše boli besperspektivnost boraca, među kojima je i sam. “I ponovno ranjavanje na Lisači, također, ali tada smo već bili iskusniji”, dodaje i nastavlja: “Izborili smo se i odbranili svoje. Ja sam još na birou. Demobilisani sam oficir kapetan i nisam zadovoljan stanjem u vezi s udruženjima kojih ima nepotrebno mnogo, kao i spiskova boraca i ranjenika koje više niko ne može dovesti u red, jer ovi koji znaju su već pomrli, ili su oboljeli, ili dobro ne pamte. Mi u Kalesiji ipak nešto pokušavamo. Već smo spojili dva udruženja, ali nemamo podršku civilne vlasti. Kako koji ministar dolazi, radi po svom. Mene su tri godine vodali, iako imam sve otpusnice iz bolnice…
Ali opet, naša je država i dobra je. Politika nije dobra. Nama nema druge države. Turska nam je prijatelj, ali Bosna i Hercegovina je naša otadžbina i hvala Bogu da i danas imamo patriota kao i 1992”, zaključuje Huremović.
Magazin Stav
