Foto: Ruševina kuće u kojoj je živa zapeljena nepokretna starica Đemila Dedić
Ahmići, Stupni Do! Zločin? Da! Grabovica,Trusina! Zločin? Da!
Zločin u Gorici? Zašto dvdeset dvije godine NE?
Zašto se ovaj zločin mjerka i toliko vaga, iako u svim svetim monoteističkim knjigama stoji, da ubiti jednog čovjeka znači isto kao da si pobio cijeli svijet. U Gorici je ubijeno puno više. Tamo su ubili i ljude i selo.
Dvadeset druga godina u nizu, užasnih sjećanja na onu crnu nedjelju, 25. Aprila, 1993. godine kada su u ranim jutarnjim satima u selo upali pripadnici brigade HVO „Herceg Stjepan“ kojom je zapovjedao Zdravko Šagolj, poznatiji kao Piske, iz Kostajnice. Zatim lešinari rata, kojima je za ovu priliku obećan veliki plijen u zlatu i drugim vrijednostima.
Napad na selo, krenuo je oko 05,30 sati iz zaseoka Sadovi, na brdu prema Obrima, tačnije iz kuće Andrije Merdžo, sina Ruže, zvani Andro. Pored Andre tu je bio i Vujčević Dragan, zvani Banda iz sela Obri. Zločin je počeo pod palicom zapovjednika Mladena Rako, zvanog Ribica (sin Smiljana), iz sela Obri. Pokazivanjem neviđene okrutnosti počele su torture nad bunovnim stanovnicima sela, od strane Kavelj Gorana, koji je rafalom pokosio zarobljenog, Mirsada Gabelu, koji je i prva žrtva u selu, potom Zdenka Križanca, koji je do besvjesti tukao Zahira Keško na očigled troje maloljetne djece. Zatim Raić Ivan, zvani Ićo. Da, on je pucao na moga brata.
Da rezimiramo u jednom danu ubijeni su: Mirsad Gabela, Senad Hanić (ubijen pa zapaljen) Zaim Keško. Zatim, isti dan ranjen a nakon teških muka u logoru Buturović Polje, podlegao Šefkija Šteta, zvani Šele. Nekoliko dana poslije, nakon što su opljačkali selo i palili, u porodičnoj kući, živa a nepokretna zapaljena je starica Đemila Dedić. Na kućnom pragu ubijena je svirepo, bolesna starica Zejna Zalihić, zvana Studenka.
Nakon torture, ranjavanja i ubistava u selu, u logoru Buturović Polje, ukupno je bilo 137 zarobljenih Goričana, od 179 koliko ih je bilo po popisu stanovništva iz 1991.godine. Logor je evidentiran kao takav od strane Međunarodnog crvenog križa, pod čijim je patronatom izvršena i razmjena jednog broja zarobljenika iz logora, dok je ostatak zarobljenih odveden kao živi štit. Na sreću preživjeli su.
Jedan od čuvara logora bio je i Zvonko Dogan zvani Nono, danas policajac negdje u Mostaru. Zapovjednik logora bio je Stanić Marko iz sela Vrca, koji danas, po saznanjima, uživa iznimno visoku penziju ili mirovinu, valjda kao nagradu za počinjena zlodjela. U demonstraciji sile, pokazao se Petar Anđelić zvani Pera, sin Tade i Marice. Zatim Krešo Kamilo zvani Kama, sin Velimira, Veljka, isto trgovca, koji je upravo nožem koji nosi isto ime, demonstrirao kako će zaklati dvije žene pored hrasta na sred Buturović Polja.
Ne iznosim gore spomenuta imena počinitelja, niti da bih tužio niti da bih sudio.Naprotiv, samo iznosim činjenice da je bio i da jeste počinjen zločin. Iznosim činjenice koje bi nakon dvdeset dvije godine trebale pokrenuti „klik“ u glavama nadležnih da se i ovaj zločin tretira kao zločin. Da se obilježi mjesto makar jednom spomen pločom ali prije svega da se licu pravde privedu počinioci i utvrdi konačna istina i kazna za počinjeno. Još postoje svjedoci, na sreću živi. Jedan broj ih je u redu čekanja za smrt, na žalost napustio ovaj svijet ne dočekavši pravdu.
Konačno, vrijeme je da Gorica bude označena i saobraćajnim znakom kao toponim naseljenog mjesta, malobrojnog ali naseljenog ali i toponim zločina koji je počinila ljudska ruka. Ne baš ljudska, ali počinila jeste. Isto što pored puta na putu do Buturović Polja ima nebrojeno znakova koji upućuju, treba stajati i znak Gorica, mjesto stradanja i mjesto teškog življenja.
Makar toliko zaslužuju preživjeli logoraši sela Gorica koji s mukom žive i umiru, zaboravljeni i obespravljeni. Žive kao u logoru bez žice. Bez prava i na jednu tabletu za glavu a kamoli adekvatno liječenje i tretman kakav preživjeli logoraš zaslužuje.
Ovim bi povjesna mrlja bila konačna. Jer nisu svi zločinci ma kako se zvali i kojem narodu pripadali. Zarad toga, potrebno je osuditi, utvrditi i presuditi. Zbog onih koji kroz svoje okulare vide čovjeka, ne pitajući za vjeru, ime i takvo što.
Na kraju, da ne zaboravim, ja ću pisati i pisati, ostat će makar slovo kada prestanem disati…
Zbog budućnosti koja će doći a neće znati kako dalje!
Piše: Said Šteta
magazinplus.eu