1. domobranska bojna Pula ustrojena je 30. aprila 1992. godine zapovješću predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana , te Zapovijedi o ustroju od Ministarstva obrane RH, koju je potpisao ministar obrane.
Ustrojstvo
Ustrojena je u zgradi bivšeg Ureda za obranu, Forum 13, Pula u prostorijama bivšeg TO (danas se pored ulaza u tu zgradu nalazi Spomen ploča o osnivanju postrojbe veličine 133 X 95 cm otkrivene prigodom obilježavanja 10-e obljetnice njezinog ustroja). Od njezinog ustrojavanja do njezinog angažiranja na Ličkom bojištu, postrojba je doživjela promijene od eventualne uporabe, a tako i u kadrovskim promjenama. Sačinjavali su je uglavnom vojni obveznici iz nekadašnje općine Pula (Pula, Ližnjan, Medulin, Vodnjan, Marčana, Barban), bilo ih je i iz Rovinja, Pazina i Labina i Lupoglava.
Prva zadaća postrojbe bila je intervencija u slučaju napadaja na Pulu i okolicu, borba protiv diverzantskih i terorističkih grupa i obrane vitalnih objekata od interesa Pule i Republike Hrvatske.
Ratni put
Temeljem Zapovijedi zamjenika zapovjednika Zbornog područja Gospić, a temeljem Plana angažiranja domobranskih postrojbi (klasa:817-07/93-01-06, ur.broj:1043-04-93-27. od 9. listopada 1993. godine), 1. domobranska bojna Pula, kao prva domobranska postrojba iz Istarske županije krenula je na “prvu crtu bojišnice” i 17. listopada 1993. preuzela je s 1. satnijom obranu nad dijelom obrambene crte s. Ramljani. Na tom dijelu su se kasnije izmjenjivale 2., a poslije nje i 3. satnija, (nije angažirana samo 4. satnija i dijelovi ojačanja bojne) koja je uz obrambene položaje naslijeđene od 2. satnije dobila i nove. Postrojba je bila izložena skoro svakodnevnoj neprijateljskoj paljbi iz pješačkog naoružanja, a 2. satnija i s topničkom paljbom petnaestak dana. Zadaća satnija bila je odsudna obrana sela Ramljani. Osim što je bojna nadgledala pokrete neprijateljskih trupa i iste javljala u Stožer, izrađivala je zaklone za osmatranje i borbeno djelovanje, te zemunice za sklanjanje u slučaju jače paljbe topničkog ili minobacačkog oružja. Smještaj bojne bio je uglavnom u vojarni Ramljani, gdje se nalazila i Samostalna domobranska satnija sačinjena od izbjeglih domobrana iz Korenice, pa se u početku s njima dijelilo preuzete položaje. Bojna je razvila i ratnu kirušku prihvatnu ambulantu za ranjenike, te malu apoteku s lijekovima. Za razvoj i uređenje ove ambulante maksimalno se angažirao dr. Orijano Bulić, a svoj veliki doprinos dali su i liječnici raspoređeni u postrojbu, od kojih su najzaslužniji dr. Staša Stemberga i dr. Fabio Božac, koji su prvi angažirani s postrojbom. Oni su zajedno s zapovjednikom bojne sačinili i Plan evakuacije ranjenih i poginulih s mjesta stradavanja, do mjesta prihvata, te transporta do prihvatne ambulante. Liječnici iz sastava bojne su tijekom cijelog angažiranja bojne u slobodno vrijeme pružali liječničke pomoći susjednim postrojbama i stanovništvu okolnih sela i zaseoka, prema ukazanoj potrebi. Zapovjednik bojne bio je natporučnik Boris Ružić, njegovi zamjenici: Vladimir Rojnić i Anton Borina, a pomoćnici za IPD bili su: dr. Nevio Šetić, poručnik i Boris Ušić, poručnik. Postrojba je demobilizirana 2. svibnja 1994. godine. Uslijedila je zapovijed da se zbog potrebe bojišta, ustroji interventna satnija iz sastava bojne za brzi dolazak na crtu bojišnice s ciljem spremnosti za borbenu uporabu gotovo iz pokreta, što je i učinjeno. Zbog svoje dobre organizacije i suradnje s autoprijevozničkim poduzećem postrojba je prije zapovjeđenog roka mogla biti uporabljena. Postrojba se zbog preustroja HV ugasila 13. srpnja 1999. godine. Tijekom vojevanja, postrojba je redovito izvršavala sve dobijene zadaće i nije bilo poginulih ni ranjenih od pješačke paljbe. Postrojbu su u tijeku vojevanja posjetili i predstavnici medija, te objavili o njoj novinarske članke koji su izašli: u Glasu Istre broj 43, od ponedjeljka 14. veljače 1994. pod nazivom “Istrani jači od ličke hladnoće” i Hrvatski vojnik broj 60, od 25. ožujka 1994. pod nazivom “Istrijanski baladuri”. Pojedinci i postrojba dobijali su priznanja od predsjednika Republike, načelnika GS OS RH, zapovjedništva ZP Gospić i zapovjedništva 133. br. kojoj su bili pridodati. Od prvog do posljednjeg puta mobilizacije, postrojba je imala visok postotak odaziva. Nije zabilježen niti jedna pojava dezerterstva ili drugog oblika samovoljnog ponašanja i narušavanja vojničke stege. Zapovjedni kadar je profesionalno obnašao zadaće, obzirom da su gotovo svi završili školu pričuvnih časnika u Bileći. Svaka satnija je prije posjedanja paljbene crte izvšila zapovjedno izviđanje. Isto tako je svaki dio postrojbe koji je upućivana na nove zadaće izvršio borbeno izviđanje. Bojna je po preuzimanju palbene crte izradila sve potrebne borbene dokumente sa skicom paljbe i dometom svojeg i pridodatog oružja. Tijekom angažiranja na bojišnici i poslije demobilizacije, sav zapovjedni kadar nije preveden, a nije ni dobio činove prema zasluzi i ustrojbenom zapovjednom mjestu čiju su funkciju uspješno obnašali. Tijekom izvršenja borbenih zadaća naročito su se istakli zapovjednici satnija: 1. satnije Željko Vorić i zamjenik Stevko Mirković zajedno sa zapovjednikom voda Vazmoslavom Perešom i vojnicima Frankom Pepolijem i Jankom Mošnjom, 2. satnije Đildo Pliško i zamjenik Vazmoslav Pereša, te zapovjednik voda Ljupčo Taškovski, 3. satnije Vazmoslav Pereša i Ljupčo Taškovski.
hr.wikipedia.org