Tijekom Domovinskog rata ili preciznije 25. septembra 1991. godine Vijeće sigurnosti Ujedinjenih Naroda rezolucijom 713 donosi odluku o embargu na uvoz svih vrsta oružja i vojne opreme u Jugoslaviju. Taj embargo će se provoditi tijekom cijelog ratnog razdoblja što dovodi u pitanje pravo Hrvatske te Bosne i Hercegovine na samoobranu koje je garantirano poveljom Ujedinjenih Naroda.
Pokušaj bosanskohercegovačke vlade da se ukine embargo u doba srpsko-crnogorske agresije i tijekom genocida u istočnoj Bosni će biti odbijen, a umjesto njega Vijeće sigurnosti nameće vladi UNPROFOR s zadatkom dostave hrane kako civilno stanovništvo ne bi umrlo od gladi. Kontroverznost odluke o embargu će biti potvrđena kasnije u Generalnoj skupštini Ujedinjenih Naroda i Vijeću sigurnosti tijekom tri glasovanja o ukidanju kada niti jedan zagovornik embarga zbog pritiska javnosti i znanja o bošnjačkim žrtvama ne glasa protiv njegovo ukidanja.
Prvo od tih glasovanja će se dogoditi 29. juna 1993. godine kada 6 članova Vijeća Sigurnosti glasuje za ukidanje embarga, dok ih u zavjeri šutnje 9 glumi odbija dati svoj glas rušeći tako rezoluciju bez da je itko glasovao protiv. Po sličnom scenariju prolaze i glasovanja manje važne Generalne skupštine tako da je 20. decembra 1993. rezultat 109 za ukidanje, a 57 je bilo neodlučno bez da je itko podržao embargo, a gotovo godinu dana kasnije (3. decembra 1994. godine) 97 članica će glasati za ukidanje, a 61 će izabrati neodlučnost tako da ponovno nitko nije glasovao protiv. Vijeće Sigurnosti Ujedinjenih Naroda je te jeseni 1994. godine bilo podijeljeno između Pakistana, Đibutija, Ruande, Nigerije i Omana koji zahtjevaju ukidanje embarga, dok na drugoj strani Rusija, Velika Britanija, Francuska, Kina, Novi Zeland, Španjolska, Češka, Brazil i Argentina su podržali embargo.
Iako će tijekom rata europske vlade dati mnogo argumenata zašto se embargo ne smije ukinuti David Owen glavni predstavnik Europske Zajednice za Bosnu i Hercegovinu (1992-1995) i tvorac nekoliko mirovnih planova je u svojoj knjizi izjavio jedan koji se nikada nije službeno došao u javnost. Po njemu embargo je bio način prisile na bosanskohercegovačku vladu da potpiše “razumni” mirovni sporazumi ili koristeći njegove riječi: Možemo li mi očekivati da će “Bošnjaci” početi razumne pregovore tijekom ukidanja embarga i zračnih napada koji bi im dali pobjedu.
Povelja Ujedinjenih naroda koja govori da svaka država ima pravo na samoobranu je bila najproblematičnija zagovornicima embarga. Oni su zastupali tezu da pošto se UNPROFOR koji je nametnut Bosni i Hercegovini protivno njenim željama tamo nalazi ta država je izgubila pravo na samoobranu pošto je Vijeće sigurnosti na sebe preuzelo taj posao. Zbog utjecaja ovog embarga na povećanje broja bošnjačkih žrtava pravni stručnjaci su vodili rasprave da li su Ujedinjeni Narodi postali suučesnici u genocidu (kršenje konvencije o genocidu) ili ne). Na kraju zaključak je bio da za genocid nužno je imate namjeru, a kako Ujedinjeni Narodi nisu imali namjeru počiniti genocid proglašeni su nevinima.
Bez obzira na tu odluku događaji u Bosni i Hercegovini će ostati u sjećanju Vijeće sigurnosti Ujedinjenih Naroda godinama nakon rat u Bosni i Hercegovini tako da ono donosi reoluciju o zaštiti civila u ratnim područjima 2000. godine, a potom 2006 godine onu o zaštiti od genocida i etničkog čišćenja.