Haški sud nije uspio, ali će ostati nešto pozitivno

DRAGAN MARKOVINA

Sada, nakon što je Ratko Mladić dobio očekivanu presudu, uz ipak neočekivano izdvojeno mišljenje, imamo sasvim dovoljno činjenica da postavimo pitanje je li haški sud uspio i ispunio svrhu? Ne samo u Mladićevom slučaju, nego i inače. Odgovor je, nažalost negativan, neovisno o tome što smatramo da je bio ili da su bili ciljevi njegovog osnivanja.

Ako je jedan od ciljeva bilo suočavanje postjugoslavenskih društava s prošlošću, ponajprije s onim njenim aspektima u kojima su u njihovo ime počinjeni zločini nas prema drugima, sud je doživio teški debakl. I to ne iz razloga što ljudi nisu povjerovali u činjenice iznesene na brojnim suđenjima, nego zato jer nisu imali nikakav moralni problem s njima i smatrali su te zločine prihvatljivima za ostvarenje tzv. nacionalnih, a zapravo nacionalističkih ciljeva. S malom dopunom da im je jasno kako to nije pristojno izreći naglas. Odatle i svo negiranje očitih činjenica, a ne iz razloga što u njih ne vjeruju. Tipski primjer za ovo o čemu govorim može se pronaći u svakoj od reakcija službenih država ili politika na presude protiv njihovih generala ili vojnika, ali i presude protiv onih drugih. No, stvar je možda najbolje ilustrirati hrvatskim slučajem ekstatičnog slavlja oslobađajuće presude generalima Čermaku i Gotovini i apsolutnog odbijanja presude hercegbosanskoj šestorci. Zanimljivo je kako je istoj javnosti i mainstream politici, isti sud u jednom slučaju ispravan, a u drugom politički. O tome da su se svjesno prečule uloga Franje Tuđmana i hrvatskog državnog vrha u svemu vezanom za Herceg-Bosnu, ali i potvrđene činjenice o zločinima nakon Oluje iz oslobađajuće presude dvojici generala, kao i to da Zoran Milanović kao aktualni, i to socijaldemokratski predsjednik Hrvatske svjesno omalovažava svaku presudu za ratni zločin protiv hrvatskih oficira, suvišno je trošiti riječi. Ali sve navedeno svjedoči o neuspjehu suočavanja.

Ukoliko je pak jedan od ciljeva bilo poništenje ishoda ratnih zločina, tu je situacija još gora. Posebno u Bosni i Hercegovini. Teško da je moguće i zamisliti školskiji primjer cinizma međunarodne zajednice od činjenice da je osnovala međunarodni kazneni sud za ratne zločine u Jugoslaviji, a istovremeno proizvela mirovni sporazum u kojem je legalizirala Republiku Srpsku. Sve i da se pojavi još ne znam koliko presuda koje će zaključiti očito o toj tvorevini, nju je danas nemoguće ukinuti zbog kombinacije ovog drugog i prvog razloga, jer je naprosto ogroman broj Srba u Bosni i Hercegovini želi i podržava. A opet, sama njena egzistencija onemogućava normaliziranje odnosa u Federaciji. Ukratko, nikakve presude haškog suda ne mogu donijeti pravdu, nakon što je nepravda legalizirana.

Na polju pak eventualnog zadovoljenja osjećaja pravde prema žrtvama i njihovim obiteljima, čak i kada ostavimo po strani puku činjenicu da niti jedan sud ne može vratiti ubijene, jednako kao što nijedan apel, zakon ili aneks mirovnog sporazuma neće vratiti prognane u znatnijem postotku, stvari su još poraznije. Prošlo je skoro 26 godina od Srebrenice, a proces Mladiću je tek danas okončan. U međuvremenu se odvio čitav život i bilo kakva presuda na koju se toliko dugo čekalo jednostavno ne može ostaviti osjećaj pravde. Posebno u situaciji u kojoj se mnogima sudilo selektivno, pa je tako Mladiću kompletno zanemarena uloga u ratu u Hrvatskoj, jednako kao što je Momčilu Perišiću zaboravljeno granatiranje Mostara.

Haški sud se jeste negdje potrudio da osudi svih proporcionalno količini zločina, ali ta vrsta svjesnog balansa, kao i činjenice da je Milošević umro neosuđen, da je Šešelj slobodan čovjek u Srbiji, da Tuđman nije doživio optužnicu, da su zapravo Srbija i Hrvatska eskulpirane, a odgovornost za sve je prebačena na pojedince i lokalne snage u BiH svjedoče vrlo jasno o tome da se sud puno više vodio političkim, nego pravnim kriterijima.

No, i takav kakav je, odigrao je ipak nekakvu pozitivnu ulogu jer se bez njega realno ne bi nikome sudilo i, što je još važnije, jer je opsežno dokumentirao najveći broj zločina i stavio te dokumente pred zainteresiranu javnost i povjesničare.

Ili, pojednostavljeno govoreći, haški sud nije uspio, ali će iza njega ostati par korisnih stvari.

Peščanik.net

Naslovna: Ceremonija zatvaranja Haškog suda za bivšu Jugoslaviju 22.12.2017, foto: Flickr/Wikimedia Commons