Volio bih da nam simbol četverogodišnje borbe i otpora nije „tunel”! Volio bih da na vojnim svečanostima nema političara, privrednika i „zaslužnih”, pogotovo onih koji nisu bili borci; volio bih da nema ni onih koji su „svoj doprinos našoj borbi dali na neki drugi – svoj – način! Volio bih da je prvi red vojne svečanosti pun živih heroja, drugi red pun pravih prvoboraca, treći pun ratnih veterana…
Ponavljamo tekst iz 2015. godine
Autor: Edin Urjan KUKAVICA
Obilježavanje odbrane BiH
Ratovi su, obično se kaže, obilježili 20. stoljeće. Bilo ih je najmanje tri: dva svjetska i ovaj, naš. Bilo ih je još, kažu da nema dana u savremenoj historiji da se na nekom dijelu planete nije vodio rat. Ali, nas se tiču samo oni koji nas se tiču: dakle onaj kojega (ni)su upamtili naši roditelji ili dede i nane i ovaj kojega smo mi uglavnom zaboravili.
Ratovi su, dakle, a ne mir(ovi) obilježili i naše 20. stoljeće. A ratova nema bez ratnika. Ratnike, u ratu, poznaju samo njihovi suborci.
Titova lekcija
Priznavanje i prepoznavanje ostavljeno je za mir za slike i parade, kako stoje ili sjede u prvim redovima, sa strogim i pomalo prijekornim pogledom koji kao da govori „niste trebali… (drugovi, gospodo… kako god), ako ih i ne znamo po imenima i zaslugama, prepoznajemo ih po prsima svečanih uniformi prepunih ordenja, odlikovanja i medalja, po sinovima ili unucima koji najstarije vode pod ruku ili guraju u kolicima…
Godinama gledam skupove naših boraca; jednako toliko dugo mi nešto „bode oči”, a ne znam šta. Tek ove godine sam shvatio: u prvim redovima, a ni u drugim i trećim… nema puno – ako ikako – sjajno odlikovanih, ordenjem okićenih, zveckavim medaljama ponositih sredovječnih i starijih ljudi… Nema narodnih heroja u prvim redovima… Ne iz skromnosti, samozatajnosti, ni iz bilo kojeg prozaičnog razloga. Jednostavno, u prvim redovima nema nikoga od ratnih heroja.
Potom mi naumpade da vidim imamo li mi uopće ordenja i odlikovanja; rat je bio, agresija, krvava i nemilosrdna, s namjerom istrebljenja jednog naroda… možda se nije imalo vremena i na to misliti. Pa potražih i nađoh naša odlikovanja, ordenje, medalje i značke: Orden slobode, Orden heroja oslobodilačkog rata, Orden zlatnog grba s mačevima (20 odlikovanih, ali 14 posthumno), Orden zlatnog ljiljana sa zlatnim (4 odlikovana, a nepoznata) i sa srebrenim vijencem (6 odlikovanih a i oni nepoznati), Orden za vojne zasluge sa zlatnim (8 odlikovanih, ali 7 posthumno) i sa srebrenim mačevima (4 odlikovana, ne nađoh im imena) te, Medalja za hrabrost (16 odlikovanih, samo 5 posthumno), za vojne zasluge (7 odlikovanih, anonimnih) i, na kraju, Zlatni ljiljan (1782 odlikovana od kojih 982 posthumno). Što se policije tiče, ima Policijska medalja za hrabrost (71 odlikovan, a od njih 58 posthumno), Zlatna (443 odlikovana, posthumno 327) i Srebrena policijska značka (od 229 odlikovanih; kažu, polovina je dodijeljena posthumno). I to je sve: deset vojnih i tri policijska, recimo, odlikovanja dodijeljena u odnosu otprilike 3:1 u korist mrtvih.
Dobitnike najvišeg odlikovanja Republike Bosne i Hercegovine koje se dodjeljuje „za izvanredne uspjehe u rukovođenju i komandovanju najvećim vojnim jedinicama i ustanovama u ratu”, Orden slobode, nije teško prebrojati, dobila je samo Armija Republike Bosne i Hercegovine(!?) i njen komandant, general Rasim Delić. Koliko god je obrazloženje u potpunoj koliziji sa prvim odlikovanim – Armijom RBiH – makar se odnosi na rahmetli Rasima. Ali, ako ga je zaslužio Rasim, onda ga je sigurno zaslužio i „onaj” ko je postavio Rasima, odnosno vrhovni komandant oružanih snaga, Predsjedništvo RBiH ili makar predsjednik Predsjedništva! Ako ne zbog njih, onda makar zbog njihove djece…, da se djeca ne pate. A ako je iz skromnosti, neko im je trebao reći da skromnost ponekad nije vrlina.
Odmah potom prebrojao sam naše heroje (oslobodilačkog rata). Nije bilo teško: ima ih samo devet. Nema ih puno, a sumnjam da iko zna ko su, pa ću iskoristiti priliku i pobrojati ih: Hajrudin Mešić (Ugljevik, 1959.), Mehdin Hodžić (Tuzla, 1952.), Safet Hadžić (Rudo, 1952.), Izet Nanić (Bužim, 1965.), Nesib Malkić (Živinice, 1961.), Enver Šehović (Foča, 1967.), Midhat Hujdur Hujka (Mostar, 1953.), Safet Zajko (Rudo, 1959.) i Adil Bešić (Banja Luka, 1964.). Slovom i brojem: devet. I svi su mrtvi. Četverica su poginula ‘92., četverica ‘93. i samo jedan ‘95. Godine ‘94. nije poginuo nijedan narodni heroj ili, te godine niko od poginulih nije bio heroj. U svakom slučaju, samo devet heroja!? A Zlatni ljiljan je hem najniže rangirano ratno odlikovanje, hem ga nije dobilo ni pet posto učesnika rata, hem ih je više od pola dodijeljeno posthumno… Doista, skromnost često nije vrlina.
Život nije statistika i gotovo ništa se ne svodi na međusobne i uzajamne odnose brojeva i procenata. Ipak… imam toliko pitanja da nijedno neću postaviti. Umjesto toga reći ću: nije baš da bi zbog „spomenice” vrijedilo ponovo zaratiti, ali nešto mislim da su i ovaj „naš” rat izazvali oni koji ili nisu uopće dobili ili su dobili pogrešnu spomenicu u prošlom!? S tim u skladu, vrijedi još nešto spomenuti.
Nerado poredim, ali Tito je najviše odlikovanje SFRJ, koje se zove kao i najviše rangirano odlikovanje RBiH, Orden slobode, normalno, najprije dodijelio sebi, a potom Ivanu Gošnjaku, Koči Popoviću, Kosti Nađu, Peku Dapčeviću, G. K. Žukovu i L. I. Brežnjevu. Tito je imao 1346 ljudi – narodnih heroja; siguran sam da je među Titinim herojima bilo više od devet Muslimana. Osim ljudi, Tito je narodnim herojima proglasio 28 jedinica i osam gradova: Beograd, Cetinje, Drvar, Ljubljana, Novi Sad, Prilep, Priština i Zagreb.
Partizansku spomenicu 1941., odlikovanje koje se dodjeljivalo svim borcima i rukovodiocima narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije koji su u partizanima bili od 1941, dobilo je 27.629 prvoboraca (samo Bog zna koliko je među njima Muslimana). Titovi heroji i prvoborci uživali su stvarna prava i povlastice, a naši imaju Zakon o posebnim pravima dobitnika ratnih priznanja i odlikovanja i članova njihovih porodica, Zakon o dopuni zakona o posebnim pravima dobitnika ratnih priznanja i odlikovanja i članova njihovih porodica i Zakon o dopunskim pravima boraca – branitelja BiH i to prečišćeni tekst.
Neće biti da smo se baš tako loše borili! Ako već među živim generalima nema narodnih heroja, onda bi ih trebalo biti među još nekim mrtvim, poput Mustafe Hajrulahovića, Mehmeda Alagića, Arifa Pašalića ili, zašto ne, Blaža Kraljevića… Doduše, Udruženje generala ima prečeg posla…
Živi i veterani
Volio bih da nam simbol četverogodišnje borbe i otpora nije „tunel”! Volio bih da na vojnim svečanostima nema političara, privrednika i „zaslužnih”, pogotovo onih koji nisu bili borci; volio bih da nema ni onih koji su „svoj doprinos našoj borbi dali na neki drugi – svoj – način! Volio bih da je prvi red vojne svečanosti pun živih heroja, drugi red pun pravih prvoboraca, treći pun ratnih veterana… sve u svečanim uniformama kojih se ne bi postidjela ni američka vojska, sa prsima punim odlikovanja, ordenja i medalja…
Volio bih da makar jednom nekome, bilo kome, naumpadne da se na nekoj svečanosti povodom obilježavanja odbrane BiH ostavi tih devet stolica u prvom redu praznim! Siguran sam da bi i heroji to voljeli. Ali malo šta je onako kako bih ja volio. Zato mislim da je njima, herojima, ipak, bolje nego nama. Oni makar ništa od ovoga ne moraju gledati.
Autor: Edin Urjan KUKAVICA – avaz.ba
2015.