Potpisan sporazum o demilitarizaciji Srebrenice. Sporazum su potpisali komandant Armije RBIH Sefer Halilović i komandant VRS Ratko Mladić. Srebrenica proglašena sigurnom zonom pod zaštitom UN-a.
magazinplus.eu / veterani.ba
___________________
6. marta 1993. godine glavnokomandujući Zaštitinih snaga UN-a (UNPROFOR), francuski general Filip Morion (Philipe Morillon) posjetio je Cersku i Konjević Polje koji su već bili iseljeni i pred zauzimanjem od strane VRS, u namjeri da se i sam uvjeri u napade. “Nisam namirisao smrt”, izjavio je Morion nakon posjete. Njegova posjeta Srebrenici uslijedila je 11. marta, u pokušaju da dogovori bilo kakav prekid vatre, pošto se uvjerio preko svojih podanika, koji su iza njega ostali na područjima Cerske i Konjević Polja, da je sve ipak mirisalo, samo na smrt. U Srebrenici se zadržao sve do 28. marta, povremeno izlazeći iz grada na pregovore o eventualnom prekidu vatre, čak i do Beograda. Pred okupljenim narodom, koji mu nije dao da ih napusti, ispred zgrade pošte u Srebrenici, obratio im se riječima: “Vi ste sada pod zaštitom Ujedinjenih nacija! Ja vas nikad neću napustiti.”
Od 20. marta, kamionima UNHCR-a koji su dovozili humanitarnu pomoć u Srebrenicu, u povratku su evakuisani žene, djeca i stare osobe. Do polovine aprila, na hiljade njih je došlo do Tuzle. U velikim gužvama, na putu do Tuzle, u kamionima UNHCR-a je u toku transporta desetine osoba (najviše djece) smrtno stradalo, najčešće gušenjem. Evakuacija je obustavljena nakon burne reakcije lokalne vlasti u Srebrenici, kao i samog vrha Republike BiH koji je optuživao UN da potpomaže etničko čišćenje.
Vojne akcije VRS, uz zračnu i artiljerijsku podršku iz Srbije, intenzivirane su od 6. aprila. Napadi su dolazili sa svih strana. Počeli bi žestokom artiljerijskom paljbom, pa bi potom, nakon što bi očistila teren, VRS poslala pješadiju da zauzme ciljani teritorij. Međutim, uprkos nedostacima u materijalno-tehničkim sredstvima, odbrana Srebrenice nije popuštala. Dok je general Morillon boravio u Srebrenici, granatiranja samog grada nije bilo.
Plašeći se da propada prekid vatre koji je on dogovorio i da tragedija još uvijek može zadesiti Srebrenicu, general Morillon je ponovo krenuo ka Srebrenici 6. aprila. Naredio je da ga prati 120 kanadskih vojnika UN-a iz Tuzle. General je zaustavljen na Sokocu, pedeset kilometara van Sarajeva, gdje mu je nakon sedam sati pregovaranja rečeno da ostavi tri vozila iza. Nastavljajući sa dva vozila on je stigao tek do Zvornika. Tamo ga je okružila gomila razbješnjelih srpskih udovica koje su blokirale njegov prolazak i koje su ispisale na vozilima UN-a riječi “Morillon Hitler”. Nakon sati i sati čekanja, general Milovanović je stigao helikopterom i izvukao Morillona iz gomile. Milovanovićev helikopter je zatim odvezao Morillona na liniju fronta na Capardama, odakle je on morao pješice kroz “ničiju zemlju” da bi stigao u Tuzlu.
U nemogućnosti da prodre bliže gradu, VRS je počela konstantno da granatira Srebrenicu i njenu okolinu. Napadi su često izvođeni i iz zraka – uz upotrebu avijacije. U tim zločinima iz daljine stradavalo je mnogo civila, gotovo svakodnevno. Najtragičniji zločin u tom periodu desio se 12. aprila 1993. godine, kada je od posljedica granatiranja na igralištu ispred srednjoškolskog centra, na licu mjesta poginulo 56, a teško ranjeno 87 osoba, dok je dvadesetak bilo lakše ranjeno.
“Najtužniji dan tokom 1993. godine u Srebrenici bio je 12. april. Tada je agresor uzeo 56 života mlađih ljudi u Srebrenici. Svi oni su toga dana u želji da se malo opuste izašli na sportsko igralište ispred srednjoškolskog centra u Srebrenici. Sa četničkih položaja na Zalazju ispaljeno je nekoliko granata. Dvije su pale na sportske terene gdje su se mladi zabavljali. Oko 13 sati, kada je počelo granatiranje, nalazio sam se kod stanice milicije u Srebrenici. To je nekih 250 metara od mjesta masakra. Sklonio sam se u podrum jedne kuće i kada je granatiranje prestalo. Krenuo sam prema kući. Čuo sam vrisak i plač. Prilazeći igralištu slutio sam šta se desilo. Prizor je bio užasan.
Raskomadana tijela su bila razbacana na sve strane. Došla su dvoja kola, sanitet i kamion za prevoz hljeba kojeg je vozio Ramo zvani “Hljebara”. Ubacivali smo teške ranjenike u vozila. Jednoj osobi smo vraćali crijeva u stomak i onda je ubacili u kola i odvezli u bolnicu. Raskomadana tijela ubijenih sakupljali su njihovi najbliži po igralištu. Bolnica je bila puna ranjenika. Mnogi su ležali na hodnicima. Amputacije su vršene ručnom pilom bez anestezije.” [4]
Kako je vrijeme odmicalo VRS je bila sve bliža gradu, a napadi sve intenzivniji. Najkritičniji period bio je između 15. i 18. aprila, kada su vojnici VRS došli na samo par kilometara od grada. Vijeće sigurnosti UN-a 16. aprila 1993. godine donosi Rezoluciju 819, kao hitnu mjeru koja definiše da grad Srebrenica i njegova okolina predstavljaju “zaštićenu zonu”, što znači da ona treba biti “izuzeta od svakog oružanog napada ili bilo kog drugog neprijateljskog čina”.
U brzom donošenju odluke, što je bilo potrebno zbog opasnosti da grad padne, Vijeće sigurnosti se složilo da se stvori zaštićena zona, a da pri tome nije bilo precizirano koja “zona” je to bila i kako se njena sigurnost može ostvariti. Generali Valgren (Wahlgren) i Morion (Morillon) imali su velikih poteškoća objašnjavajući Rezoluciju i radeći na njenoj praktičnoj primjeni.
Kanadski bataljon UN-a, predvođen Morionom kreće prema Srebrenici sa velikim konvojem, ali biva zaustavljen od strane VRS. Morion i njegovo osoblje izražavaju oštar protest, a jedan od oficira UN-a započeo je verbalni konflikt sa vojnikom VRS koji je čuvao punkt na kojem su bili zaustavljeni. Izgledalo je kao da će taj konflikt eskalirati u oružani sukob snaga UN-a i VRS, međutim, kratko potom general Morion je izvršio pritisak na zapovjednike i našao diplomatsko riješenje. Blokada UN-ovom konvoju biva uklonjena i nastavlja se put ka Srebrenici. Kanadski bataljon, sastavljen od 143 vojnika, došao je u Srebrenicu 18. aprila s ciljem da izvrši demilitarizaciju “zaštićene zone” i pobrine se da mir u njoj bude održan. Demilitarizacija je zvanično, iako nikad u potpunosti, završena 5. maja 1993. godine, kada je general Morion posljednji put boravio u Srebrenici. Teško i značajan dio lahkog naoružanja vojnika Armije RBiH, stavljeno je pod kontrolu UN-a i bezbjednost nad Srebrenicom preuzele su snage UNPROFOR-a.
Nedugo potom, ofanzivna dejstva VRS su utihnula, ali nisu i potuno prekinuta, a humanitarna kriza je znatno ublažena nešto redovnijom isporukom humanitarne pomoći UNHCR-ovim konvojima.
__________________
Kofi Annan, zamjenik generalnog sekretara za mirovne operacije u UN-u, 23. aprila poslao je povjerljivu poruku generalu Wahlgrenu da bi ga pripremio za posjetu delegacije Savjeta sigurnosti na čijem čelu je bio ambasador Venecuele Diego Arria.
Annan je indicirao da demilitarizacija Srebrenice ne mora da se vrši isuviše aktivno: “S obzirom na Vašu javnu izjavu da je Srebrenica u potpunosti demilitarizirana mi ne vidimo potrebu da UNPROFOR učestvuje u traganju za oružjem od kuće do kuće. Vjerovatno ćete shvatiti iz posjete delegacije Savjeta sigurnosti da postoji jako osjećanje kod nekoliko zemalja-članica da UNPROFOR ne bi trebao učestvovati isuviše aktivno u ‘razoružavanju žrtava”‘.
U samoj Srebrenici nijema gomila bila je očevidac ulaska Kanađana u njihov grad 17. aprila. Iako je granatiranje prestalo a oni su se osjećali malo sigurnije, njihov osjećaj izoliranosti nije opao. Bili su gladni i umorni i nisu imali vode. Više od 90 posto djece imalo je šugu.
Uz to, veličina i oprema Kanadske jedinice nija bila impresivna. Kanađani su imali svega 143 čovjeka. Njihovo najteže naoružanje bile su mašinke kalibra 50 mm. Ni sebi nisu ulivali neko povjerenje. Da li je ova mala grupa lako naoružanih vojnika trebala zaštititi narod Srebrenice protiv Mladića? Lokalne vlasti su u početku osjetile
olakšanje objavom da je Srebrenica pretvorena u zaštićenu zonu, ali sada više nisu bili tako sigurni. Bili su zabrinuti u vezi sa pregovorima oko demilitarizacije.