Užički korpus JNA izvršio je okupaciju Višegrada 14. aprila 1992. godine.
Užički korpus Jugoslovenske narodne armije (JNA) je 14. aprila 1992. okupirao Višegrad i sela oko njega. Nakon toga su druge paravojne formacije Srbije i Crne Gore, skupa sa srpskim formacijama iz Bosne i Hercegovine, izvršile masovne pokolje, ubijanja i spaljivanja bošnjačkih civila.
Višegrad je 1991. imao oko 25.000 stanovnika, od kojih su 63 % bili Bošnjaci a 33 % Srbi
Prema procjenama, protjerano je oko 14.000 Bošnjaka,a Istraživačko dokumentacijski centar (IDC) registrirao je 1.760 žrtava zločina u Višegradu,od čega 100-tinjak djece, čime je to jedan od deset najvećih pojedinačnih pokolja rata. Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY) navodi da je Višegrad bio podvrgnut “jednoj od najnemilosrdnijih kampanja etničkog čišćenja u Bosanskom sukobu”.
Haaški sud i sud u BiH donijeli su sljedeće presude za zločine u Višegradu:
Milan Lukić (doživotni zatvor)
Sredoje Lukić (30 godina)
Mitar Vasiljević (15 godina)
Boban Šimšić (14 godina)
Željko Lelek (13 godina)
Momir Savić (18 godina)
Nenad Tanasković (12 godina, smanjeno na 8 nakon podignute žalbe)
Novo Rajak (14 godina)
veterani.ba
__________________________
Užički korpus je vršio tihu okupaciju grada na Drini, tako što su svoju tešku artiljeriju postavili na sva strateška mjesta oko Višegrada, a istovremeno je započeto zatočeništvo muškaraca, žena pa i djece. Prvobitni cilj je bio zauzimanje hidrocentrale, te ostalih objekata od vitalnog značaja kao što su zgrade općine.
Krvava Drina
Most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu bio je mjesto odakle su srbijanski zločinci bacali tijela u Drinu, koja je tih dana bila crvena od krvi. Kuća Bakire Hasečić gledala je ka mostu.
-Do 29. maja 1992. godine sam svakodnevno, osim odvođenja i upadanja četnika u naše kuće, gledala na mostu klanja, ubijanja… Pet-šest metara od moje kuće plutala su tijela Bošnjaka po Drini. Drinom je tekla krva, a ne voda – opisuje Hasečić.
Iz Višegrada su se užičke snage povukle 19. maja 1992. Nakon njih pokolje i ubistva nastavljaju Beli orlovi, Lukićevi Osvetnici, te paravojne formacije Vojislava Šešelja. Najveći strah među Bošnjacima sijali su Osvetnici koje je predvodio krvnik Milan Lukić. Trebalo im je samo nekoliko sedmica da opljačkaju kuće i počine desetine ubistava. Tako su 26. maja u Bosanskoj Jagodini zaustavili autobus i izveli 17 Bošnjaka iz Višegrada, te ih strijeljali.
Rođacima Sredoju i Milanu Lukiću zločinačka krv je izgleda najviše radila u junu 1992. kada su zabilježeni najstravičniji zločini. Pod komandom Milana, 14. juna 1992. specijalna paravojna formacija zarobila je više od 60 osoba, uglavnom žena i djece iz Višegrada. Njih je Milan Lukić zatvorio u kuću Avde Omeragića u Pionirskoj ulici u Višegradu, gdje ih je žive spalio. U one koji su pokušali pobjeći kroz neki od prozora pucalo se, ali uz Božiju pomoć osam osoba se spasilo.
Bakira Hasečić je jednoj od preživjelih žrtava iz Pionirske prva pružila pomoć.
-Njen identitet ne mogu otkriti jer je zaštićeni svjedok. Ona se nekim čudom spasila. Iskočila je kroz prozor iz kuće u Pionirskoj. Kada je došla do nas, ne znam kako, vidjela sam je i nisam mogla vjerovati da je živa. Na njenim rukama sam vadila crve. Moj suprug je napravio neke daskice pa smo joj njima vezali ruke. Rane smo joj isprali, imala sam malo nekog sredstva… ne mogu se sjetiti koje je bilo. Njeno je tijelo skoro u potpunosti bilo u plikovima – opisuje Hasečić, govoreći kako im je ona rekla da su u toj kući spaljeni živi ljudi.
Bikavac
Spaljivanje živih ljudi nastavljeno je i u naselju Bikavac. U kući Mehe Alića zločinci su zapalili 72 civila koji su bili većinom iz naselja Župa. Najmlađa žrtva tog gnusnog zločina bila je beba, rođena dva dana ranije.
Zehra Turajčanin je jedina preživjela iz buktinjske vatre u Bikavcu. Bila je svjedok tužilaštva u haškom tribunalu protiv rođaka Lukića.
-Na vrata i prozore su stavili namještaj. Prvo su na kuću bacali kamenje, onda su ispucali rafale, pa bombe… Ubacili su neki prah, od kojeg se jedva moglo disati. Onda je buknuo požar. Vatra se brzo proširila. Ljudi su živi gorjeli. Čula se piska, jauci i cviljenje – opisala je Turjačanin.
Zehri su tada stradali majka, dvije sestre, dvoje sestrine djece, te 27-godišnja snaha sa sedmogodišnjim sinom. Turajčanin se prisjetila i svog pohoda u spas.
-Izašla sam kroz neki otvor od 60 centimetara. Na travi su ležali Milan Lukić i njegovih šest “orlova“. Pretpostavljam da su bili drogirani, jer su se čudno ponašali… Vikali su da stanem. Počela sam bježati, bacajući odjeću koja je gorjela – ispričala je Turjačanin, koja je po licu, vratu i rukama zadobila opekotine trećeg stepena.
Uprkos teškim opekotinama ona se nakon nekog vremena vratila na Bikavac, gdje je i živjela, išla je od kuće do kuće upozoravajući ljude na ono što im se može dogoditi, a u posljednjoj od njih je i ostala. Čekala je da svane kako bi otišla do srpske vojske, koje je očajna molila da je strijeljaju. Međutim, nisu joj nikakvu pomoć pružili, osim što joj je jedan vojnik rekao da bježi jer je Milan Lukić traži i želi da je dokrajči.
Živa sam
Nakon toga uputila se sa preostalim Bošnjacima iz Višegrada prema Međeđi. Izdržala je uprkos dijagnozama ljekara da je na pragu smrti i da se na nju ne isplati trošiti lijekove. Kada je stigla u Međeđu nije je niko mogao prepoznati.
-Još uvijek sam živa. Život je lijep i ja još uvijek želim živjeti punim životom – rekla je Zehra Turajčanin koja je svoj iskaz na suđenju Milanu i Sredoju Lukiću dala na francuskom jeziku. U Francuskoj, gdje se već godinama liječi, pronašla je svoj mir u kojoj nastoji da zaboravi sve što joj se dogodilo te 1992. godine.
Milan Lukić osuđen je na doživotnu kaznu zatvora. On je prilikom izricanja presude čitao Bibliju i smijao se. Sredoje je dobio 27. godina zatvora.Sve tekstove o presudi Radovanu Karadžiću možete naći u Faktorovom specijalu “Presuda krvniku” koji je dostupan u digitalnoj formi na adresi simurgmedia.com
(DŽ. S.-K./Faktor.ba)