• U BiH održan plebiscit na kojem su se bosanskohercegovački Srbi izjasnili za »zajedničku jugoslavansku državu«. Prema zvaničnim podacima na plebiscit je izašlo 107% stanovništva što očigledno ukazuje na falsifikat.
Plebiscit održan 1991. godine bio je mini popis Srba u BiH, a njegovi rezultati uvod u rat. Radovan Karadžić, jedan od idejnih tvoraca plebiscita, davao je sve od sebe i uspijevao je u tome da se ključne odluke o sudbini Bosne i Hercegovine ne donose u njenim legalnim institucijama nego u srpskom parasistemu. Tako je i navrat-nanos održani plebiscit bio parareferendum, čijim se unaprijed poznatim rezultatima pokušalo dati legitimitet osnivanju Srpskih autonomnih oblasti (SAO), koje bi se etnički čiste priključile onome što je ostalo od SFRJ
Piše: Nedim HASIĆ
Narodna skupština Republike Srpske usvojila je 15. jula 2016. godine odluku o raspisivanju referenduma o Danu Republike Srpske. Referendumsko pitanje o kojem bi se građani RS-a trebali izjasniti glasi: “Da li podržavate da se 9. januar obilježava i slavi kao Dan Republike Srpske?” Za dan održavanja referenduma utvrđen je 25. septembar ove godine. Odluka NSRS‑a uslijedila je nakon što je Ustavni sud BiH, reagirajući na zahtjev predsjedavajućeg Predsjedništva BiH i predsjednika SDA Bakira Izetbegovića za ocjenom ustavnosti pojedinih odredbi Zakona o praznicima Republike Srpske, odlučio da obilježavanje 9. januara kao Dana RS-a nije u skladu s Ustavom BiH. Tako će, ako u međuvremenu, kako se stidljivo najavljuje, odluka o raspisivanju referenduma ne bude povučena, u BiH biti održan drugi referendum u posljednjih 25 godina u organizaciji političkih predstavnika srpskog naroda. I to uprkos obavezujućim odlukama Ustavnog suda BiH.
PLAVI PROTIV ŽUTIH
U subotu i nedjelju 9. i 10. novembra 1991. godine srpski narod u SRBiH izašao je na plebiscit da bi se na plavom glasačkom listiću izjasnio je li za ostanak u već okrnjenoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Plebiscitu su se mogli priključiti i građani drugih nacionalnosti. Za njih su bili namijenjeni žuti glasački listići.
Nekoliko dana prije plebiscita, predsjednik Glavne komisije za plebiscit Petko Čančar kazao je da glasanje ne finansira država nego SDS i srpski privrednici. Apelirano je na glasače da na birališta ne izlaze s oružjem, nego dostojanstveno, kako priliči srpskom narodu. “Građani BiH, plebiscit je prilika da afirmišete svoje ustavno pravo i odlučite o svojoj sudbini. Izlaskom na plebiscit suprotstavimo se razbijačima Jugoslavije kako bismo dokazali da nam je zajednička sudbina usklađen i miran život na tlu BiH i Jugoslavije”, pisalo je, između ostalog, u proglasu koji je iz sarajevskog hotela “Holiday Inn” uputio predsjednik SDS-a Radovan Karadžić.
Proglas su, kako je rečeno, potpisali predstavnici deset stranaka, među njima i Liberalna stranka BiH, koju su tada predvodili Rasim Kadić, Martin Raguž i Đorđe Latinović. Dan kasnije, Rasim Kadić demantirao je vijest tvrdeći da je TANJUG zloupotrijebio ime Liberalne stranke BiH. Na najavu održavanja plebiscita reagirali su žestoko iz SDA, HDZ-a i SDP-a, koji je glasanje nazvao plebiscitom za otcjepljenje. “Budući da Ustav BiH priznaje samo referendum građana organiziran i provođen na osnovi skupštinskih odluka i zakona, demokratskoj javnosti BiH i svijeta sasvim je jasno da ustrajavanje na nezakonitom i jednonacionalnom referendumu mora imati posebne povode i ciljeve”, saopćila je SDA. Glasnogovornik ove stranke Enes Pelidija ustvrdio je: “Za nas je srpski plebiscit obična anketa.”
Vlada SR BiH zabranila je SDS-u uvid i kopiranje biračkih spiskova. Čim su obznanjeni detalji o načinu dolaska i glasanja na plebiscitu, stigle su i dramatične najave iz Bosanske krajine o općoj mobilizaciji u Laktašima i Banjoj Luci, ali i bijegu nekoliko hiljada hrvatskih civila preko Save u BiH. Predsjednik OO SDS Banja Luka i Bosanska Krajina Radislav Vukić traži da se iz grada isele “neki Hrvati”.
Plebiscit je održan u svih 109 bosanskohercegovačkih općina, a glasalo se na dvama listićima. Na plavom, predviđenom za Srbe, stajalo je pitanje: “Da li ste saglasni sa odlukom Skupštine srpskog naroda u BiH, od 24. oktobra 1991. godine, da srpski narod ostane u državi Jugoslaviji, sa Srbijom, Crnom Gorom, SAO Krajinom, SAO Slavonijom, Baranjom i zapadnim Sremom, sa drugima koji se za ostanak u Jugoslaviji izjasne?” Žuti glasački listić bio je namijenjen ostalim narodima i narodnostima kojima je, kako su kazali u SDS-u, “Jugoslavija na srcu”. Pitanje na žutom listiću glasilo je: “Da li se izjašnjavate da BiH kao ravnopravna republika ostane u zajedničkoj državi Jugoslaviji sa svim drugim koji se tako izjasne?”
Odziv glasača, kako je kazao Radovan Karadžić, bio je prema očekivanjima. U sarajevskom naselju Ciglane, primjerice, glasalo se u dvama redovima. Kao i na Ilidži te na drugim glasačkim mjestima širom BiH. Iz pres-centra SDS-a objavili su oko 11 sati prvog dana glasanja kako je 52,2 posto livanjskih Srba izašlo na plebiscit, u Zenici 33 posto. Glasalo se i u Beogradu. U tamošnjoj općini Palilula prvog dana glasanja izjasnilo se oko 60 posto građana porijeklom iz BiH. U SDS-u su tvrdili da je broj glasača kojima su bili namijenjeni žuti listići premašio očekivanja, pa su ih morali doštampavati. Naveli su tako i da je, primjerice, u Bosanskom Brodu prvo dvoje glasača bilo hrvatske nacionalnosti.
NEMA PODJELE BEZ OGNJA I MAČA
Kasno poslije podne prvog dana glasanja Velibor Ostojić, tada republički ministar informiranja, članovi Predsjedništva SRBiH Biljana Plavšić i Nikola Koljević te Radovan Karadžić održali su konferenciju za novinare. “Ovo je i prilika da utvrdimo koliko zaista ima Srba jer je posljednji popis stanovništva pod sumnjom”, rekao je Karadžić. Na pitanje o izjavama predstavnika SDA i HDZ-a, koji su govorili da neće priznati rezultate plebiscita, Karadžić je kazao: “Riskantno je za političare da ne priznaju odluke srpskog naroda. Kako onda da živimo u zajedničkoj državi?”
Drugog dana glasanja slična slika. Te su nedjelje biračkim kutijama pristupili i Krajišnici, a posebno je velik odziv bio na području Sarajeva, gdje je, od ukupno 113 hiljada glasača, na plebiscit izašla 101 hiljada. “Mi smo već u Jugoslaviji i tako će i ostati. Plebiscitom potvrđujemo da želimo ostati u Jugoslaviji. Isto tako, srpski narod neće na silu zaustavljati druge da, ako to ne žele, ostanu u Jugoslaviji”, kazao je na konferenciji za novinare Momčilo Krajišnik, predsjednik Skupštine SR BiH, dodavši da je plebiscit pratila antipropaganda, apostrofirajući izvještavanje dnevnika Oslobođenje te Televizije Sarajevo.
Karadžić dan nakon plebiscita trijumfalno održava još jednu konferenciju za medije. “Ne znam šta smo mogli bolje poželjeti od onog što su rezultati plebiscita pokazali. Potvrđena je naša ispravna politika, da na najbolji način sprovodimo volju i želju srpskog naroda”, kazao je predsjednik SDS-a, dodajući da je za ostanak u Jugoslaviji glasalo 90 posto građana koji su se odazvali pozivu na plebiscit.
“Nažalost, čitav jedan narod u BiH gurnut je u referendum s dva različita pitanja”, nakon okončanja plebiscita piše Rajko Živković u Oslobođenju, u kolumni Plavožuta sudbina. “Pitanja su ništa drugo nego strašna obmana onih koji misle da je Bosnu i Hercegovinu, a i nas u njoj, moguće dijeliti bez ognja i mača. Ni iz jednog ni iz drugog listića ne vidi se šta je sa Bosnom i Hercegovinom, državom podjednako i Srba i Hrvata i Muslimana. Kako god da protumačimo pitanja sa ova dva listića, ostaje utisak da Bosne i Hercegovine, prema tim listićima, faktički više ne bi bilo”, konstatirao je Živković.
U javnosti se nekoliko dana poslije plebiscita pojavilo pismo u kojem dio članstva SDS-a teško optužuje Radovana Karadžića, između ostalog i za finansijske malverzacije. Traži se njegova ostavka. Pismo je Karadžić nazvao “organiziranom antisrpskom hajkom” poručivši da neće napustiti SDS. Demantirajući navode iz pisma, u kojem je stajalo i da ima kuću na beogradskom Dedinju, Karadžić je kazao: “Ako srpski narod to bude htio, imaću kuću na Dedinju. Nego ja slučajno nisam zainteresovan za Dedinje nego za Sarajevo i, ako bude trebalo, gradiću kuću u Sarajevu jer je to moj grad.”
Pismo je bilo “antisrpska hajka”, a Radislav Brđanin u banjalučkom Glasu najavljuje stvarnu hajku na tamošnje nesrpsko stanovništvo. Bio je to samo uvod u ono što ih je dočekalo pola godine kasnije. Naime, Brđanin kao potpredsjednik Skupštine AP Bosanska krajina saopćio je da će tražiti da svi rukovodioci koji nisu izašli na plebiscit odstupe sa svojih pozicija.
“Srpska stvar stoji odlično”, tvrdio je novembra 1991. godine Radovan Karadžić, koji s najbližim suradnicima iz SDS-a gazi i po odlukama Ustavnog suda SRBiH. U dvama navratima iz ove institucije tražili su od Skupštine i Predsjedništva SRBiH da se zaustave napadi na suverenitet i teritorijalni integritet BiH, upozoravajući na svakodnevno protuustavno djelovanje u zemlji.
KARADŽIĆ: NI PTICA NE SMIJE IZAĆI IZ SARAJEVA
Ustavni je sud još u novembru 1991. godine neustavnim ocijenio osnivanje novih (srpskih) općina, a zatim i regionalno povezivanje u autonomne pokrajine. A sve te odluke proizašle su iz one o osnivanju Skupštine srpskog naroda u BiH, koju je Ustavni sud SR BiH također proglasio neustavnom. Ustavni sud utvrdio je i da je plebiscit srpskog naroda protivan Ustavu te potcrtao kako je konstituiranje Skupštine srpskog naroda akt koji nema uporište ni u saveznom ni u republičkom Ustavu. Samim tim, “ne mogu imati legalitet ni akti koje je donijela ova Skupština, među koje spada i Odluka o raspisivanju plebiscita srpskog naroda u BiH. Samo Skupština SR BiH može donijeti odluku o raspisivanju republičkog referenduma. Izjašnjavanje koje nije provedeno na osnovu i u skladu s Ustavom ne može imati nikakve pravne posljedice”.
Desetak dana nakon plebiscita, Ustavni sud, tvrdeći kako SRBiH prijeti haos, upozorava na neke od najgrubljih kršenja zakona i ustavnosti. Tako, između ostalog, protuustavnim aktom nazivaju i formiranje Hrvatske zajednice općina “Herceg‑Bosna”. No, upozorenja o haosu ne dopiru dalje od Sarajeva. U glavnom gradu BiH ministar policije Alija Delimustafić i njegov zamjenik Vitomir Žepinić s JNA dogovaraju zajedničke patrole, s mjesta pomoćnika ministra unutrašnjih poslova smijenjen je Avdo Hebib, a na njegovu dužnost imenovan Jusuf Pušina. Nagradu ZAVNOBIH-a dobio je, između ostalih, Milorad Ekmečić, što je izazvalo žestoku dijela javnosti.
U Srbiji je najavljena zabrana rada tamošnje SDA, što je Rasim Ljajić ocijenio “atakom na cijeli muslimanski narod i paradigmom srbijanske vlasti”. Skupština srpskog naroda u BiH zasjedala je drugi put i ozvaničila uvezivanje autonomnih oblasti u kojima su Srbi većina u jednu cjelinu koju smatraju dijelom Jugoslavije. “Ako ne možemo skupa, pogubno je ratovati i bolje je da se podijelimo”, poručio je predsjednik Skupštine Momčilo Krajišnik.
U zemlji već vladaju nestašice, potpredsjednik Vlade Muhamed Čengić odlazi u Tursku tražeći način za nabavku goriva. Iz Turske reagiraju i šalju konvoj s nekoliko tona lijekova. No, turski humanitarci maltretirani su i zadržani na granici. I pucano je na njih.
Humanitarni konvoji ulaze i u druge gradove BiH. Nakon Ravnog, gine se i na sjeveru zemlje. Posljednjeg dana februara i prvog dana marta 1992. godine, nakon odluke Skupštine BiH, održan je Referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Karadžić je u Beogradu, no prije odlaska formira Krizni štab SDS-a. Na čelu je Rajko Dukić, privrednik iz Milića. Dukić i Karadžić neprekidno komuniciraju čekajući rezultate referenduma o nezavisnosti BiH. Karadžić, poslije ubistva srpskog svata na Baščaršiji, naređuje da se preduzmu aktivnosti “u skladu s ranijim planovima”, dodajući kako ni ptica ne smije izaći iz Sarajeva. Glavni grad Bosne i Hercegovine presijecaju maskirani banditi raspoređeni po barikadama. Raniji planovi, na koje se Karadžić poziva, ustvari su “Uputstvo o organizovanju i djelovanju srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u vanrednim okolnostima”. Senad Avdić u martu 1992. godine prvi objavljuje pakleni SDS-ov plan u Slobodnoj Bosni, pod naslovom “Srbi, spremite se za rat”. Srbi su bili spremni. Mir više nije bio opcija. U skoro četverogodišnjem ratu u BiH ubijeno je oko 100.000 ljudi i počinjeni su brojni masovni ratni zločini. Za neke je od njih Radovan Karadžić u martu ove godine osuđen na 40 godina zatvora kao “vođa udruženih zločinačkih poduhvata”. Momčilo Krajišnik odslužio je zatvorsku kaznu za ratne zločine. Također u Hagu osuđeni Radoslav Brđanin, koji je nakon češljanja žutih glasačkih listića na ruke krajiških Bošnjaka i Hrvata stavio “bijele trake” i poslao ih u logore, još je u zatvoru.