Izet Nanić, sin Rasime i Ibrahima, rođen je 4. oktobra 1965. godine u Bužimu. Bio je drugi od njihovih sedam sinova. Do 1992. godine radio je kao aktivno vojno lice u JNA. Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu postaje komandant jedne od najuspješnijih brigada Armije BiH – bužimske 505. viteške brigade.
Za svoje ratne zasluge brigadni general Izet Nanić odlikovan je Zlatnim ljiljanom 1994. godine, a posthumno i Ordenom heroja oslobodilačkog rata. Krajišnici su njemu i njegovom poginulom bratu Nevzetu podigli spomenik u njihovoj rodnoj Nanića Dolini pokraj Bužima.
VOJNA KARIJERA
Izet Nanić odrastao je u Bužimu. Imao je šestericu braće: Hazret, Nevzo, blizanci Osman i Arif, Nijaz i Mujaga. Izet je svirao gitaru, Hazret harmoniku, Nevzo trubu, Arif i Osman tamburu. Svi su se bavili nekim sportom. Izet je trenirao tae kwon do. Bila je to velika i sretna porodica.
“Izo rahmetli je i kao dijete uvijek bio komandant. Njegova ekipa je morala pobijediti…” (MUJAGA NANIĆ, brat)
Nakon osnovne škole Izet Nanić završava Srednju vojnu školu u Zagrebu. Vojnu akademiju upisuje 1984. u Beogradu (smjer RVPVO). Jednu godinu boravi i u Sarajevu, da bi konačnu vojnu naobrazbu stekao u Zagrebu 1987. godine. Naredne 4 godine radi kao poručnik ARJ PVO JNA u Kragujevcu. Oženio se 1987. Sefijom Remetić iz Varoške Rijeke. Imali su troje djece: kćerku Leu – Izetu (1988) i dva sina Nevzeta (1991) i Ibrahima (1993).
POVRATAK U BUŽIM
“Bog je dao da dođe u posjetu roditeljima i da se zateče na pravom mjestu, u pravo vrijeme, pravi čovjek…” (ABID DURAKOVIĆ, pomoćnik komandanta za moral)
Početkom 1992. Izet Nanić napušta JNA i vraća se u rodni Bužim gdje uzima aktivno učešće u organizaciji odbrane i formiranju prvih vojnih jedinica. Nakon pogibije njegovog brata Nevzeta, odlučuje preuzeti komandu nad hrabrim Bužimljanima. Već 1. augusta postaje komandant Štaba TO Bužim, a 15. augusta 1992. njegovom zaslugom formira se 105. bužimska udarna krajiška muslimanska brigada od koje će kasnije nastati 505. viteška motorizovana brigada.
“Otac mu se protivio preuzimanju komande nad vojskom, ali kada je poginuo njegov brat Nevzet, došao je kući i rekao: ‘Tata, evo do sada sam te sve slušao, al’ od sada ja ovo uzimam u svoje ruke, ako Bog da, do konačne pobjede.'” (RASIMA NANIĆ, majka)
“Većina oficira JNA nije bila prihvaćena ni od politike, niti rukovodstva Teritorijalne odbrane. Trebao je određeni period da bi se ljudi dokazali. Tako je bilo i u slučaju našeg komandanta.” (ŠEFIK VELADŽIĆ ŠEKI, nosilac Zlatnog ljiljana)
“Izet je uspio za kratko vrijeme dobiti povjerenje i na taj način postati autoritet i vođa.” (SEAD JUSIĆ, posljednji komandant 505. viteške brigade)
“U toku osnivanja jedinice bilo je i nasrtaja na njega. Jednom su čak opkolili komandu brigade s namjerom da se on svrgne s mjesta komandanta. To je urađeno pod izgovorom da je to ‘crvena brigada koju vode komunisti’ i slično. Međutim, borci i starješine, tada već formirane 105. brigade stali su uz svog komandanta.” (ŠEFIK VELADŽIĆ ŠEKI, nosilac Zlatnog ljiljana)
“Transformacija odreda u bataljone izvršena je u roku 15 dana, štaba u komandu brigade, također. Tako je već 15. augusta 1992. godine formirana 105. bužimska udarna krajiška muslimanska brigada u čiji sastav su ušle specijalne jedinice “Hamza”, “Gazije” i još tri bataljona. (HAMDIJA MUSTAFIĆ, zamjenik komandanta)
“Komandant Nanić posebno se angažirao na obuci pripadnika brigade i specijalnih jedinica.” (SAMIR ABAZOVIĆ, IDV “Gazije”)
“Mi nismo nosili činove. Oslovljavali smo se imenima ili jednostavno ‘borac’.” (ABID DURAKOVIĆ, pomoćnik komandanta za moral)
“To je bio prvo čovjek, pa strateg, borac, starješina. On nije bolovao od komandovanja. Znao je raditi sa ljudima i zato je i uspio.” (EDHAM EMINIĆ, nosilacOrdena srebreni štit)
“Komandant je razgovarao s borcima kao s prijateljima i smatram da je to jedan od razloga što ga je vojska toliko voljela.” (SAMIR ABAZOVIĆ)
“I kad nije bio na liniji, on je savršeno čitao kartu prateći borce preko radioveze, iako ih ne vidi. Znao je svaki brežuljak, svako drvo, svaki detalj. Tako da je bio s borcima i kad nije s njima u akciji.” (ABID DURAKOVIĆ, pomoćnik komandanta za moral)
“Stotinu puta sam se našao u nezgodnoj situaciji kad ne vidite nikakav izlaz. Dovoljno je bilo da se rahmetli komandant javi na motorolu i da budete sigurni da će on naći neko rješenje.” (SAMIR ABAZOVIĆ)
“Obično nije galamio, ne daj Bože, psovao. On samo kaže ‘bježi tamo’. Ti analiziraj gdje si pogriješio, popravljaj stanje i rješavaj. To njegovo ‘bježi tamo’ i danas mnogi upotrebljavaju kao poštapalicu. ‘Bježi tamo’ znači da ‘nisi odradio posao’, ‘nisi uredu’. To znači ‘popravi se’! (ABID DURAKOVIĆ, pomoćnik komandanta za moral)
OSVAJANJE ČORKOVAĆE U OKTOBRU 1992. GODINE
“U to vrijeme bilo je nemoguće zamisliti odbranu…” (ABID DURAKOVIĆ, pomoćnik komandanta za moral)
Pod komandom Izeta Nanića Bužimljani kreću u prvu ofanzivnu akciju 7. oktobra 1992. godine. Gotovo nenaoružani osvajaju Čorkovaću – najdominantniju kotu na ovom dijelu ratišta.
U toj akciji za svega nekoliko sati neprijatelj je potpuno poražen. Oslobođeno je oko 50 kvadratnih kilometara teritorije. Zahvaljujući ovoj pobjedi bosanski vojnici ukopali su se na državnoj granici sa Republikom Hrvatskom, odakle se nisu pomjerali do kraja rata.
“Kad smo uzeli Čorkovaću, nismo imali nikakve susjede ni lijevo, ni desno. Potpuno smo bili uklinjeni. Za neke vojne stručnjake to je bila avantura, ali za komandanta Nanića to je bila taktički pogodnija situacija i jedini način da se stvore preduslovi za dalje oslobađanje terena. Vrlo brzo, to se pokazalo ispravnim.” (ŠEFIK VELADŽIĆ ŠEKI, nosilac Zlatnog ljiljana)
Za razliku od mnogih drugih komandanata u prvim danima rata 1992. godine, Izet Nanić nije krenuo u frontalne i klasične juriše na neprijateljske položaje. Umjesto okršaja sa bolje naoružanim i organiziranijim neprijateljem Nanić strpljivo priprema i obučava borce za specifična ratna djelovanja po kojim će njegova brigada postati prepoznatljiva na prostoru cijele Bosne i Hercegovine.
“Mi smo tada pripremali i uvježbavali jedinice za drugačiji oblik ratovanja. Cilj je bio maksimalno iskoristiti resurs borbenog morala, faktor iznenađenja i poznavanja terena. Tako smo doveli neprijatelja na određen način u ravnopravan oblik borbe. Znamo da je neprijatelj, za razliku od nas, bio maksimalno naoružan, ali kako bi Izet rekao u jednom svom govoru: ‘Kada moji borci dođu neprijatelju s leđa na 50 metara, onda sva druga neprijateljska nadmoć prestaje. Kada smo ‘oči u oči’, ‘jedan na jedan’ s neprijateljem, tada je prednost na našoj strani. Uz faktor iznenađenja, mi pobjeđujemo!” (SEAD JUSIĆ, posljednji komandant 505. viteške brigade)
MUNJA ’93
“Bogami ne znam u kojem bi kraju još našao tako hrabre i jake ljude bez imalo straha. Čekali su na svom, uzdajući se samo u Boga…” (MAHMUT BAPIĆ, otac poginulog borca)
Akcija “Munja ’93” počela je iznenada ujutro 11. januara 1993. godine. Ta akcija bila je remek-djelo manevarskog ratovanja bužimskih boraca. Akcija “Munja ’93” po umijeću komandovanja i hrabrosti boraca opredijelila je budući karater ratovanja bužimskih vitezova.
U toku priprema vršila su se intenzivna izviđanja u zaleđu neprijatelja, a bužimski izviđači uspjeli su se i spojiti na žičanu vezu neprijatelja i istu dovesti na kotu 546 gdje se vršilo intenzivno prisluškivanje.
Isprva Izet Nanić i njegov štab nisu dobili odobrenje za akciju “Munja ’93”. Viša komanda u Bihaću smatrala je da je previše rizično ući u takvu akciju sa vrlo oskudnim naoružanjem.
“Gotovo polovina ljudi koji su učestvovali u ovoj akciji krenula je bez ikakvog oružja. Oni koji su imali oružje, imali su po pet metaka u cijevi, a veliki broj cijevi činilo je i lovačko oružje. Ušli smo u dubinu neprijatelja. Prve borbene grupe probijale su liniju i ostavljale zarobljene puške kako bi ih uzeo naredni ešalon i išao dalje.” (ŠEFIK VELADŽIĆ ŠEKI, nosilac Zlatnog ljiljana)
“Tada je bilo teško prihvatiti ideju da idete neprijatelju iza leđa, ali nas je komandant uspio uvjeriti da prihvatimo taj način ratovanja. Kad uđete neprijatelju iza leđa, imate faktor iznenađenja i paniku u neprijateljskim redovima. Nemate minskih polja…” (SAMIR ABAZOVIĆ)
“Tu se vidjelo da je čovjek bio maštovit, odlučan i siguran. Nakon akcije “Munja ’93” cijela Krajina je bila sigurna da je dobila vođu.” (ŠEFIK VELADŽIĆ ŠEKI, nosilac Zlatnog ljiljana)
BORBA PROTIV AUTONOMIJE
U vrijeme dok su snage Armije RBiH vodile borbe za odbranu Bosne i Hercegovine protiv Karadžićevih snaga kojima se priključio i veliki dio pripadnika HVO-a pod rukovodstvom Mate Bobana, 29. septembra 1993. godine tadašnji član Predsjedništva RBiH Fikret Abdić priključuje se rušiteljima ideje bosanskohercegovačke države. U dogovoru sa Slobodanom Miloševićem i Franjom Tuđmanom preuzima vlast u Velikoj Kladuši i uspostavlja, po ugledu na tzv. Srpske autonomne oblasti iz 1991, tzv. “Autonomnu pokrajinu Zapadna Bosna”. Krajnji cilj bio je odvajanje bihaćke regije od Republike Bosne i Hercegovine.
Iako su probosanske snage u tom periodu bile u neuporedivo težoj poziciji od neprijatelja, ponosni Bužimljani ostaju na poziciji legalnih vlasti Republike Bosne i Hercegovine.
“Izet Nanić jasno daje do znanja da ostaje na liniji države Bosne i Hercegovine.” (ŠEFIK VELADŽIĆ ŠEKI, nosilac Zlatnog ljiljana)
“Mi smo nosili Bosnu u srcu i zato smo se suprotstavili. Imali smo čak više gubitaka prema Autonomiji nego prema četnicima, ali ne žalimo. Bosna je naša domovina.” (ABID DURAKOVIĆ, pomoćnik komandanta za moral)
SLAMANJE AUTONOMIJE
“Padom Pećigrada kao najačeg vojnog bastiona Fikreta Abdića, njegova paravojska doživjela je težak poraz. Stekli su se izuzetno povoljni uslovi za definitivno slamanje vještački stvorene paradržavice Zapadna Bosna. Abdićeva tzv. Narodna odbrana bila je vojnički totalno rastrojena …” (Nijaz Veladžić Veljun, nosilacZlatnog ljiljana)
Komandant Izet Nanić sa 505.viteškom motorizovanom brigadom 21. augusta 1994. godine ulazi u oslobođenu Veliku Kladušu.
“Do tada se nije desilo u BiH da jedna jedinica uspije izvršiti takav upad i vojnički oslobodi jednu kompletnu općinu…” (ŠEFIK VELADŽIĆ ŠEKI, nosilac Zlatnog ljiljana)
AGRESORSKA OPERACIJA “BREZA”
Krajem 1994. neprijatelj sve svoje raspoložive snage usmjerava prema jedinicama bužimske 505. viteške brigade s ciljem da poraze kičmu Petog korpusa Armije RBiH. Glavni napadi Vojske Republike Srpske uslijedili su u ranim jutarnjim satima 4. septembra 1994. godine. U narednim danima napadi srpskih snaga postaju sve žešći. Branitelji ne popuštaju ni milimetra. Neprijateljske snage pod komandom ratnog zločinca Ratka Mladića granatiraju civilne ciljeve u Bužimu, Cazinu i Bihaću. Vitezovi Bužima, pored umora i velikog broja ranjenih suočavaju se sa problemom nedostatka municije.
Iako u takvim uslovima izgleda nemoguće, komanda Izeta Nanića odlučuje se za kontraudar. Snage 505. bužimske brigade 6. septembra neopaženo prolaze kroz linije 1. krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske i uspješno izvršavaju udar direktno na neprijateljsku komandu kojom rukovode srpski generali Momir Talić i Ratko Mladić.
Zaslugom komandanta Nanića i njegovih hrabrih saboraca zaustavljena je operacija VRS “Breza 94″. U ovoj akciji zarobljen je jedan tenk T55, velike količine topova, minobacača, vojne opreme, municije i džip ratnog zločinca generala VRS Ratka Mladića u kojem su pronađeni vojni dokumenti operacije “Breza 94″.
“Računali su da su neuništivi, a nisu se sjetili onog Njegoša. Da su samo onaj jedan njegov stih pročitali, znali bi da boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka. Tu su pogriješili, jer kad se tekbir oglasi, ostaju i tenkovi i topovi i haubice… Sve ostaje još vruće, a oni ako stignu pobjegnu…” (ABID DURAKOVIĆ, pomoćnik komandanta za moral)
BUŽIM – SIMBOL BOSANSKOG OTPORA
Tih ratnih godina Bužim je vrlo brzo postao sinonim za pobjedu. Jedan od razloga bio je i to što je u ovom gradiću u potpunosti zaživio koncept općenarodnog rata.
“Bužimska brigada imala je preko četiri i po hiljade boraca. Devedeset i devet posto boraca bili su stanovnici Bužima, uključujući i njihove žene koje su čuvale ukopane položaje. Naime, njihovi muževi su išli isključivo u izviđanje i proboje, koje je predvodio osobno komandant Izet Nanić.” (ADNAN BUTUROVIĆ, Slobodna Bosna, 10/12/2002.)
“Morate shvatiti da je svaka kuća imala jednog, dvojicu, trojicu, četvericu ili više boraca i starješina. Majke i žene su također bile angažirane. Sve je bilo kao jedna duša.” (HAMDIJA MUSTAFIĆ, zamjenik komandanta)
“Nije bilo jednostavno sve to povezati da jednako diše onaj borac na frontu i onaj roditelj koji je ostao kod kuće. Da jednako osjećaju i jednako prihvataju smrt i život.” (ABID DURAKOVIĆ, pomoćnik komandanta za moral)
“Lakše je bilo pretrpjeti pogibiju svog sina nego zamisliti stradanje čitavog stanovništva. Siguran sam da je namjera Ratka Mladića bila da u Bužimu ne smije ni pile ostati, a kamoli čovjek, dijete, žena…” (MAHMUT BAPIĆ, otac poginulog borca)
Operacija “Mostobran – Grmeč ’94″
Nakon slamanja neprijateljske ofanzive “Breza”, jedinice Petog korpusa preuzimaju inicijativu na širem bihaćkom ratištu. Stvaraju se pretpostavke za oslobađanje Bosanske Krupe. 505. brigada ima najteži zadatak – forsiranje nabujale rijeke Une.
“Niko nikad na ovim prostorima nije isforsirao nabujalu Unu. Komandant Nanić prihvatio je i taj izazov. Predložio je plan akcije, dobio odobrenje nadređene komande Korpusa i kao i obično u potpunosti uspješno izvršio svoj zadatak…” (ŠEFIK VELADŽIĆ ŠEKI, nosilac Zlatnog ljiljana)
Kompletan bataljon prešao je na drugu obalu nabujale Une u jednom gumenom čamcu koji su dva čovjeka vukla sajlom. Samir Abazović bio je treći borac koji je prešao na drugu obalu. On kao i 70 % boraca 505. brigade bio je neplivač.
“Kad smo prešli tamo, narednih sedam dana samo smo razmišljali da ne padnu linije i da se ne moramo povlačiti, jer bi se najmanje 70 % ljudi utopilo.” (SAMIR ABAZOVIĆ)
POSLJEDNJA POBJEDA I POGIBIJA KOMANDANTA
5. augusta 1995. godine hrvatska vojska pokrenula je operaciju “Oluja” s ciljem oslobađanja teritorije Republike Hrvatske. Strateški cilj svih jedinica 5. korpusa bio je spajanje sa jedinicama hrvatske vojske.
505. viteška brigada razbija neprijateljske linije na Čorkovaći i kreće prema Dvoru na Uni. Samo nekoliko sati prije konačne deblokade ubijen je iz zasjede komandant Izet Nanić.
“Na pola puta do komandnog mjesta gdje se prebacivala jedna razbijena grupa četnika došlo je do borbe u susretu i tom prilikom poginuo je komandant pucajući iz svoje puške. Već je ispucao jedan okvir, drugi zamijenio…” (SEAD JUSIĆ, posljednji komandant 505. viteške brigade)
Komandant Izet Nanić nije doživio da kao pobjednik postroji svoje hrabre Bužimljane. Noć prije, u svom ratnom dnevniku, zapisao je:
Ako Bog da, bit će naša BiH. Osjećam da mogu uraditi zamišljeno. Nestalo je struje. Sretno!
TUGA NAD BUŽIMOM
“Narednih četiri-pet dana u zraku se osjećala tuga.” (SAMIR ABAZOVIĆ)
“To je bio šok za čitav ovaj kraj. Došlo je do kočenja. Kako? Zašto? Znamo da je to sve od Boga, prihvatamo taj gubitak kao nešto normalno i idemo dalje kuda je krenuo naš komandant…” (ABID DURAKOVIĆ, pomoćnik komandanta za moral)
“Bužim i 505. brigada su simbol odbrane ovih područja. Bužim nikad nije pokoren. Nikada neprijateljska čizma nije pogazila bužimsku zemlju. Bužim je i vjerska sredina i to je jedan od razloga što smo opstali na ovim prostorima, a naravno Bog nam je pomogao što nam je dao našeg komandanta – Izeta Nanića.” (ŠEFIK VELADŽIĆ ŠEKI, nosilac Zlatnog ljiljana)
BUŽIM KAO SIMBOL POBJEDE
Bužim, mjesto sa 18.000 stanovnika prije agresije, postalo je simbolom otpora i hrabrosti najelitnije vojske Armije Bosne i Hercegovine – 505. viteške brigade.
Priča o Bužimu, Izetu Naniću i 505. viteškoj brigadi, ali i priča o Krajini u cjelini i Petom korpusu Armije RBiH, jeste priča o pobjedama Bošnjaka.
505. viteška brigada imala je 51 borca odlikovanog ratnim priznanjem Zlatni ljiljan. Daleko više nego bilo koja jedinica u Petom korpusu, iako Bužim kao mjesto prije rata nije uopće bio ucrtan na školskim kartama 1:500 000.
“Mi nismo imali ljude i mogućnosti da na neki privilegirani način dođemo do priznanja i bilo čega. To znači da smo na 51 dobitnika Zlatnog ljiljana imali najmanje još toliko boraca koji su zaslužili to priznanje.” (SEAD JUSIĆ, posljednji komandant 505. viteške brigade)
Nažalost danas, kao i u ratu, mnogi u Bosni ne shvataju značaj ovog malog bosanskohercegovačkog mjesta i Petog korpusa koji je na svojim leđima držao četiri korpusa neprijateljske vojske.
“Da nije bilo nas koji smo izdržali i borili se sa ta 4 korpusa, naravno da Bosne ne bi bilo, jer bi ta 4 korpusa napala Sarajevo i ostale naše položaje. To je bila velika snaga koju smo mi držali i koju smo mi satrali poprilično!” (ABID DURAKOVIĆ, pomoćnik komandanta za moral)
Bužimska 505. viteška brigada, pod komandom Izeta Nanića, nikada u svjoj zoni odgovornosti nije izgubila ni milimetra teritorije, a bužimski vitezovi oslobodili su preko 300 kvadratnih kilometara okupirane teritorije naše zemlje.
O liku heroja Izeta Nanića i njegovom značaju u zoni najuspješnijeg bosanskohercegovačkog korpusa najbolje govori svjedočenje pratioca Izeta Nanića, Sehudina Aleševića:
“Naišli smo na jedno selo gdje su nas čekali žene, djeca, stari ljudi. Kao i obično mi smo iz pratnje bili ispred komandanta. Izašla je jedna stara nena i upitala me: ‘Sinko, koji je Nanić?’ Ja sam uzeo nenu za ruku i doveo je do Nanića. Tu su s nama bili svi komandanti brigada i komandant Petog korpusa. Ta nena, kad sam je doveo do komandanta, rekla je Izetu Naniću:
‘Sinko, nisam muško da ti skinem kapu, ja ti skidam maramu.'”