Orden heroja oslobodilačkog rata je bilo najveće vojno odlikovanje Armije Republike Bosne i Hercegovine za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Ovo najveće ratno priznanje je dobilo ukupno 9 pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine i svi su dodijeljeni posthumno.
Orden Narodnog Heroja oslobodilačkog rata dobili su: Izet Nanić, Safet Hadžić, Mehdin Hodžić, Midhad Hujdur Hujka, Hajrudin Mešić, Safet Zajko, Enver Šehović, Adil Bešić, Nesib Malkić.
Izet Nanić
Izet Nanić, sin Rasime i Ibrahima, rođen je 4. oktobra 1965. godine u Bužimu. Bio je drugi od njihovih sedam sinova. Do 1992. godine radio je kao aktivno vojno lice u JNA. Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu postaje komandant jedne od najuspješnijih brigada Armije BiH – bužimske 505. viteške brigade.
Za svoje ratne zasluge brigadni general Izet Nanić odlikovan je Zlatnim ljiljanom 1994. godine, a posthumno i Ordenom heroja oslobodilačkog rata. Krajišnici su njemu i njegovom poginulom bratu Nevzetu podigli spomenik u njihovoj rodnoj Nanića Dolini pokraj Bužima.
Vojna karijera
Izet Nanić odrastao je u Bužimu. Imao je šestericu braće: Hazret, Nevzo, blizanci Osman i Arif, Nijaz i Mujaga. Izet je svirao gitaru, Hazret harmoniku, Nevzo trubu, Arif i Osman tamburu. Svi su se bavili nekim sportom. Izet je trenirao tae kwon do. Bila je to velika i sretna porodica.
“Izo rahmetli je i kao dijete uvijek bio komandant. Njegova ekipa je morala pobijediti…” (MUJAGA NANIĆ, brat)
Nakon osnovne škole Izet Nanić završava Srednju vojnu školu u Zagrebu. Vojnu akademiju upisuje 1984. u Beogradu (smjer RVPVO). Jednu godinu boravi i u Sarajevu, da bi konačnu vojnu naobrazbu stekao u Zagrebu 1987. godine. Naredne 4 godine radi kao poručnik ARJ PVO JNA u Kragujevcu. Oženio se 1987. Sefijom Remetić iz Varoške Rijeke. Imali su troje djece: kćerku Leu – Izetu (1988) i dva sina Nevzeta (1991) i Ibrahima (1993).
Povratak u Bužim
Početkom 1992. Izet Nanić napušta JNA i vraća se u rodni Bužim gdje uzima aktivno učešće u organizaciji odbrane i formiranju prvih vojnih jedinica. Nakon pogibije njegovog brata Nevzeta, odlučuje preuzeti komandu nad hrabrim Bužimljanima. Već 1. augusta postaje komandant Štaba TO Bužim, a 15. augusta 1992. njegovom zaslugom formira se 105. bužimska udarna krajiška muslimanska brigada od koje će kasnije nastati 505. viteška motorizovana brigada.
Osvajanje Čorkovaće u oktobru 1992. godine
Pod komandom Izeta Nanića Bužimljani kreću u prvu ofanzivnu akciju 7. oktobra 1992. godine. Gotovo nenaoružani osvajaju Čorkovaću – najdominantniju kotu na ovom dijelu ratišta.
U toj akciji za svega nekoliko sati neprijatelj je potpuno poražen. Oslobođeno je oko 50 kvadratnih kilometara teritorije. Zahvaljujući ovoj pobjedi bosanski vojnici ukopali su se na državnoj granici sa Republikom Hrvatskom, odakle se nisu pomjerali do kraja rata.
Za razliku od mnogih drugih komandanata u prvim danima rata 1992. godine, Izet Nanić nije krenuo u frontalne i klasične juriše na neprijateljske položaje. Umjesto okršaja sa bolje naoružanim i organiziranijim neprijateljem Nanić strpljivo priprema i obučava borce za specifična ratna djelovanja po kojim će njegova brigada postati prepoznatljiva na prostoru cijele Bosne i Hercegovine.
Munja ’93
Akcija “Munja ’93” počela je iznenada ujutro 11. januara 1993. godine. Ta akcija bila je remek-djelo manevarskog ratovanja bužimskih boraca. Akcija “Munja ’93” po umijeću komandovanja i hrabrosti boraca opredijelila je budući karater ratovanja bužimskih vitezova.
U toku priprema vršila su se intenzivna izviđanja u zaleđu neprijatelja, a bužimski izviđači uspjeli su se i spojiti na žičanu vezu neprijatelja i istu dovesti na kotu 546 gdje se vršilo intenzivno prisluškivanje.
Isprva Izet Nanić i njegov štab nisu dobili odobrenje za akciju “Munja ’93”. Viša komanda u Bihaću smatrala je da je previše rizično ući u takvu akciju sa vrlo oskudnim naoružanjem.
“Gotovo polovina ljudi koji su učestvovali u ovoj akciji krenula je bez ikakvog oružja. Oni koji su imali oružje, imali su po pet metaka u cijevi, a veliki broj cijevi činilo je i lovačko oružje. Ušli smo u dubinu neprijatelja. Prve borbene grupe probijale su liniju i ostavljale zarobljene puške kako bi ih uzeo naredni ešalon i išao dalje.” (ŠEFIK VELADŽIĆ ŠEKI, nosilac Zlatnog ljiljana)
Agresorska operacija “Breza”
Krajem 1994. neprijatelj sve svoje raspoložive snage usmjerava prema jedinicama bužimske 505. viteške brigade s ciljem da poraze kičmu Petog korpusa Armije RBiH. Glavni napadi Vojske Republike Srpske uslijedili su u ranim jutarnjim satima 4. septembra 1994. godine. U narednim danima napadi srpskih snaga postaju sve žešći. Branitelji ne popuštaju ni milimetra. Neprijateljske snage pod komandom ratnog zločinca Ratka Mladića granatiraju civilne ciljeve u Bužimu, Cazinu i Bihaću. Vitezovi Bužima, pored umora i velikog broja ranjenih suočavaju se sa problemom nedostatka municije.
Iako u takvim uslovima izgleda nemoguće, komanda Izeta Nanića odlučuje se za kontraudar. Snage 505. bužimske brigade 6. septembra neopaženo prolaze kroz linije 1. krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske i uspješno izvršavaju udar direktno na neprijateljsku komandu kojom rukovode srpski generali Momir Talić i Ratko Mladić.
Zaslugom komandanta Nanića i njegovih hrabrih saboraca zaustavljena je operacija VRS “Breza 94″. U ovoj akciji zarobljen je jedan tenk T55, velike količine topova, minobacača, vojne opreme, municije i džip ratnog zločinca generala VRS Ratka Mladića u kojem su pronađeni vojni dokumenti operacije “Breza 94″.
Operacija “Mostobran – Grmeč ’94″
Nakon slamanja neprijateljske ofanzive “Breza”, jedinice Petog korpusa preuzimaju inicijativu na širem bihaćkom ratištu. Stvaraju se pretpostavke za oslobađanje Bosanske Krupe. 505. brigada ima najteži zadatak – forsiranje nabujale rijeke Une.
“Niko nikad na ovim prostorima nije isforsirao nabujalu Unu. Komandant Nanić prihvatio je i taj izazov. Predložio je plan akcije, dobio odobrenje nadređene komande Korpusa i kao i obično u potpunosti uspješno izvršio svoj zadatak…” (ŠEFIK VELADŽIĆ ŠEKI, nosilac Zlatnog ljiljana)
Kompletan bataljon prešao je na drugu obalu nabujale Une u jednom gumenom čamcu koji su dva čovjeka vukla sajlom. Samir Abazović bio je treći borac koji je prešao na drugu obalu. On kao i 70 % boraca 505. brigade bio je neplivač.
Posljednja pobjeda i pogibija komadanta
5. augusta 1995. godine hrvatska vojska pokrenula je operaciju “Oluja” s ciljem oslobađanja teritorije Republike Hrvatske. Strateški cilj svih jedinica 5. korpusa bio je spajanje sa jedinicama hrvatske vojske.
505. viteška brigada razbija neprijateljske linije na Čorkovaći i kreće prema Dvoru na Uni. Samo nekoliko sati prije konačne deblokade ubijen je iz zasjede komandant Izet Nanić.
“Na pola puta do komandnog mjesta gdje se prebacivala jedna razbijena grupa četnika došlo je do borbe u susretu i tom prilikom poginuo je komandant pucajući iz svoje puške. Već je ispucao jedan okvir, drugi zamijenio…” (SEAD JUSIĆ, posljednji komandant 505. viteške brigade)
Komandant Izet Nanić nije doživio da kao pobjednik postroji svoje hrabre Bužimljane. Noć prije, u svom ratnom dnevniku, zapisao je:
“Ako Bog da, bit će naša BiH. Osjećam da mogu uraditi zamišljeno. Nestalo je struje. Sretno!”
Safet Hadžić
Safet Hadžić (28. august 1952 – 18. april 1992) bio je među prvim organizatorima otpora bosanskohercegovačkih patriota koji su se usprotivili podjeli države i organizirali Patriotsku ligu Bosne i Hercegovine. Poginuo je 18. aprila 1992. godine u akciji izuzimanja naoružanja u fabrici namjenske industrije “Pretis” u Vogošći. U to vrijeme obavljao je dužnosti predsjednika Kriznog štaba Patriotske lige za regiju Sarajevo. Posthumno mu je dodijeljen čin brigadnog generala i odlikovan je ratnim priznanjem Zlatni ljiljan 1992, a Ordenom heroja oslobodilačkog rata 1994. godine.
Pripreme za oružani otpor protiv agresije
U vrijeme dok JNA razara Vukovar, Dubrovnik i druge gradove u Republici Hrvatskoj, njihovi pripadnici uporedo svakodnevno vrše provokacije u Sarajevu i cijeloj Bosni i Hercegovini. Mnogi oficiri JNA iz Bosne i Hercegovine, koji se nisu slagali sa izdajom osnovnih principa bivše zajedničke armije napuštaju njene redove. Safet Hadžić i njegova grupa okuplja odbjegle oficire i uključuje ih u redove Patriotske lige.
“Početkom septembra počeli su pristizati prvi oficiri koji su bili svjesni onoga što se priprema u Bosni i do čega će doći. Svi ti ljudi dolazili su kod nas i vadili lične karte; skrivali se. Pružali smo im pomoć u opskrbi. Ipak, kad se čovjek nakon dobrih redovnih primanja nađe na ulici, nije mu bilo lahko…” (SAFET BALTIĆ, Patriotska liga)
U Hrasnici (u kući Hasije i Kasima Ibrahimovića) 2. decembra 1991. godine Safet Hadžić organizira tajni sastanak predsjednika Alije Izetbegovića sa svojom grupom i odbjeglim oficirima.
“Jedan od vrlo važnih sastanaka koji smo mi organizirali bio je taj u Hrasnici sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem. Tu smo ga upoznali sa oficirima koje smo mi kojekuda krili nakon što su pobjegli iz JNA. Među njima je bio i Sefer Halilović koji nam se izuzetno svidio. Doveli smo Izetbegovića da ga upozna, jer smo željeli Halilovića pripremiti da bude na čelu naše buduće vojske. Znam da nam je predsjednik rekao da nemamo šta puno pitati. Rekao je: ‘Vi ga poznajete. Ako vi mislite da on to zaslužuje, ako je on po vama pravi čovjek, ja se odmah slažem.'” (RAHIM BALTIĆ, Patriotska liga)
Uporedo sa ovim aktivnostima i organiziranjem odbrane grada Safet Hadžić regrutuje i nove članove Patriotske lige, raspoređuje ih, dijeli zadatke i naoružava narod. Istovremeno vodi i političku borbu sa bivšom JNA i čelnicima SDS-a.
April
5. aprila 1992. godine, desetine hiljada građana Sarajeva i BiH demonstrirali su za mir ispred republičkog parlamenta na Marijin-Dvoru. Snajperisti SDS-a pucali su sa krova hotela Holliday Inn na mirne demonstrante. Pale su i prve žrtve opsade Sarajeva na Vrbanja-mostu. Pripadnici SDS-a koji su noć ranije tu podigli barikade počeli su pucati po građanima, usmrtivši Suadu Dilberović i Olgu Sučić.
Uporedo sa napadom na mirne demonstrante, JNA i paravojne jedinice SDS-a zauzimaju policijsku školu na Vracama. U oružanom sukobu u blizini škole, sa pripadnicima Patriotske lige i snaga Ministarstva unutrašnjih poslova RBiH pojavljuje se i Safet Hadžić koji akciju prati kao civil bez ikakvog naoružanja.
Pogibija
Već početkom aprila artiljerija JNA počinje ispaljivati prve granate na glavni grad Bosne i Hercegovine. Sve je spremno za potpunu opsadu Sarajeva.
U gradu započinje masovna mobilizacija dobrovoljaca, ali nedostaje oružja i municije.
Jedna od ključnih akcija za odbranu grada i države desila se u noći između 17. i 18. aprila 1992. godine, kada je tridesetak pripadnika Specijalne jedinice MUP-a RBiH uz pomoć združenih jedinica Teritorijalne odbrane izuzelo dio naoružanja iz kruga tvornice “Pretis” u Vogošći. U veoma dobro organiziranoj akciji, bez ispaljenog metka od tri do pet sati ujutro, specijalci Dragana Vikića i Kemala Ademovića izvukli su 1.100 protivoklopnih raketa i kamion minobacačkih granata koje će se kasnije pokazati presudnim za odbranu grada.
U općem metežu koji je vladao u gradu i uslijed lošeg sistema veza i slabe koordinacije branitelja grada, Safet Hažić odlučuje da sutradan (18. aprila) sa svojom grupom izvuče još naoružanja prije nego JNA i SDS-ove formacije potpuno zatvore obruč oko Sarajeva.
Ne znajući da su srpske snage već zauzele fabriku “Pretis” grupa naoružanih pripadnika Patriotske lige i pripadnika Teritorijalne odbrane BiH krenula je kombijem prema Vogošći. Safet nije imao nikakvo naoružanje. Na sebi je imao vjetrovku, košulju i kravatu, a u ruci je nosio crnu aktentašnu.
U ovoj akciji poginuli su i Sead Velić, Nermin Zeljković, Fahrudin Čavčić, Almir Islamović i Senad Čirić. Safeta je rafal presjekao preko čitavog tijela.
Na mjestu u neposrednoj blizini pogibije na ulazu u “Pretis” podignut je spomenik Safetu Hadžiću i njegovim saborcima. U čast Safetu Hadžiću podignut je i spomenik ispred sarajevske Općine Novi Grad.
Safet Hadžić sahranjen je na šehidskom groblju “Kovači” u Sarajevu.
Mehdin Hodžić
Mehdin Hodžić, u narodu poznat kao kapetan Senad i Crni labud, rođen je 15. oktobra 1952. u Tuzli. Do izbijanja agresije radio je kao policajac u splitskom Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Hrvatske. U agresiji na Hrvatsku stječe svoje prvo ratno iskustvo. Krajem 1991. vraća se u rodnu Tuzlu gdje se uključuje u rad Patriotske lige BiH.
Poginuo je kao vojnik 10. maja 1992. u selu Zaseok u Sapni, gdje je njegovom zaslugom izvojevana jedna od prvih pobjeda buduće Armije RBiH nad agresorskim snagama. U toj akciji kapetan Senad i njegovi saborci zarobili su prvi tenk i samohotku za Armiju BiH.
Posthumno je odlikovan Ordenom heroja oslobodilačkog rata i ratnim priznanjem Zlatni ljiljan.
Mala grupa, ali odbrana
U vrijeme najstrašnijeg stradanja naroda sjeveroistočne Bosne 25. aprila 1992. godine Mehdin Hodžić preuzima dužnost komandanta taktičke grupe Teritorijalne odbrane Zvornik sa sjedištem na slobodnoj teritoriji Sapne. Zajedno sa još jednim herojem odbrambeno oslobodilačkog rata Hajrudinom Mešićem, poznatim kao kapetan Hajro, organizira odbranu i obuku naroda na slobodnom području Zvornika. Poslije pada Bijeljine na prostor Sapne dolazi i Hase Tirić. Njih trojica se udružuju u zajedničku komandu.
Malobrojne skupine patriota okupljaju se u šumama i selima rubnih dijelova okupiranih općina. Središte otpora nalazi se na slobodnom teritoriju Sapne.
“Kažu mi da ima neka vojska u Bari. Ja sam se istuširao i otišao da vidim. Po mojoj procjeni bilo je oko 200 vojnika. Kad sam ih vidio, kao da sam vidio dragog Allaha. Jer, čuo sam prije na noć vijesti kako je u Bijeljini i u Janji pobijeno bošnjačko stanovništvo – pretežno muškarci. Odmah sam se upisao u redove Teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine, tj. kod kapetana Senada – Labuda.” (ISAK NOČIĆ, borac – Zaseok)
“Nismo imali oružja. Imali smo neke naprave, neko sjekiru, neko sjekiricu, neko nož. Ko je im’o kupljenu pušku, on ju je krio… Tek 93. su ih počeli iznositi…” (ISAK NOČIĆ, borac)
Napad na Sapnu
“Između Kalesije i tog slobodnog dijela bilo je dosta teritorije koju mi nismo kontrolisali. I upravo su JNA i četnici htjeli osvojiti taj mali dio jer smo ih mi boli u oči.” (HASE TIRIĆ)
5. maja 1992. JNA i srpske paravojne formacije sa oklopno-mehanizovanim bataljonom i artiljerijsko-raketnim jedinicama i pješadijom napadaju prostor Sapne iz pravca Karakaja, Boškovića, Kitovnica, Rastočnice, Rožnja Miloševića, Malešića, Kiseljaka. Branitelji su opkoljeni i napadnuti sa svih strana.
Ratni reporter Salih Brkić za TVBiH izvještava: “…Iz komande TO Zvornik javljaju nam da se na području Međeđe, Vitinice i Zaseoka nalazi oko 2.000 izbjeglica u veoma teškoj situaciji. Nalaze se u okruženju i ne mogu nastaviti put prema slobodnim teritorijama u Živinicama i Tuzli…”
10. maj 1992. godine
10. maja 1992. godine mala grupa branitelja uspijeva zaustaviti snage JNA i probuditi nadu u mogućnost otpora mnogobrojnijem i naoružanijem neprijatelju. Presudnu ulogu za uspjeh ove akcije imao je Mehdin Hodžić.
“Sa Mehdinom Hodžićem čuo sam se telefonom 9. maja zadnji put. Pitao me hoće li mu doći pomoć. Pokušao sam mu pomoći, međutim nisam mogao da se probijem do Sapne, jer su već bili jaki napadi na Kalesiju koja će pasti već 11. maja.” (SAMIR NIŠTOVIĆ – KAPETAN ALMIR, Patriotska liga)
“Dan prije dva momka su poginula, a kapetan Hajro je bio ranjen u lijevo rame. Zbog toga su kapetan Hajro i jedna dobra grupa boraca otišla tog 10. maja u susjedno selo na dženazu.” (HASE TIRIĆ)
U jutarnjim satima 10. maja 1992. godine neprijatelj je sa oklopno-mehanizovanim jedinicama ušao u Zaseok.
Paravojne srpske jedinice, sastavljene od kriminalaca uz pomoć tzv. JNA, navikle su da bez problema ruše i pale sve pred sobom. Izuzev herojskog otpora na Kula-Gradu koje su im pružile snage okupljene oko kapetana Almira, neprijatelj je gotovo bez žrtava već osvojio i uništio mnoga sela i gradove u ovom dijelu Bosne i Hercegovine. Iza njih je ostalo na hiljade pobijenih civila koji su im se predavali bez ikakvog otpora.
Nakon prvog šoka kapetan Senad je konsolidirao odbranu koja se povukla sa prilaza Zaseoku. Njegovoj grupi pridružilo se još 25 naoružanih ljudi koje je imao u rezervi.
“Školski gledano, kad razrađujemo napad i odbranu uvijek bi odnos napadača i branioca trebao biti tri prema jedan. U ovom slučaju bio je deset prema jedan.” (SAMIR NIŠTOVIĆ – KAPETAN ALMIR)
“Kapetan Senad nas je rasporedio u dvije grupe. Rekao je da se ne plašimo, da ne ubija svaka granata, da nemamo straha, jer u strahu čovjek prije može poginuti, da budemo hrabri, da branimo naše selo, da branimo naše majke…” (IBRAHIM DROPIĆ)
“Mi smo vidjeli kako oni ulaze u Zaseok s tenkovima iz drugog dijela, pa pošto nismo imakli nikakve veze, otud smo vikali i poimenice ih dozivali i govorili – eto tenkova, čuvajte se…” (ISAK NOČIĆ)
“Nismo imali između sebe radio niti žičanu vezu. Jednostavno oslobađanje Sapne je teklo onako kako je ko osjećao na osnovu eho lokacije, tj. odjeka pucnja… Narod se razbježao po šumama; kako je ko mogao, izvlačio se…” (EDHEM OMEROVIĆ TITO)
Neprijateljske snage kao i mnogo puta do tada počele su preko megafona pozivati stanovnike na predaju. “Ako ne položite oružje, JNA neće snositi odgovornost za dalja dejstva…”
“Ne znam cifru, ali bilo ih je ko mrava.” (NUSRET MUHAREMOVIĆ POKI, borac)
“Bilo je pakleno. Sa susjednog brda kad se posmatralo prema Zaseoku i prema onim tenkovima, bilo je zaista pakleno. Dovoljno je reći – tenk…” (ISAK NOČIĆ)
“Mi smo bili odlučni i skupili smo hrabrost da ostanemo uz našeg kapetana Senada.” (IBRAHIM DROPIĆ)
“Ja sam imao u rukama onu staru pušku M48. Smatrao sam tada da mi je to tenk u rukama, ali kada sam vidio pravi tenk u borbenim djelovanjima shvatio sam da nemam ništa u rukama.” (ISAK NOČIĆ)
“Neprijatelj je bio na brdu iznad nas, na udaljenosti od nekih 50 metara. Mi smo bili u jednom šljiviku. Izašao je tenk i samohotka. Prvi tromblon koji smo ispalili pogodio je komandno vozilo…” (IBRAHIM DROPIĆ)
Odmah nakon pogotka komandnog vozila saborac Mujo ispaljuje projektil iz ose. Gađao je tenk i pogodio samohotku.
“Četnici su tada, nakon što je pogođeno komandno vozilo i samohotka, počeli bježati.” (IBRAHIM DROPIĆ)
“Sjećam se dobro rahmetli komandanta Mehdina Hodžića koji je rekao: ‘Poki, na moj znak, kad ja prvi zapucam, tada ćemo svi krenuti na juriš.'” (NUSRET MUHAREMOVIĆ POKI, borac)
“Ispalio je taj kratki rafal i onda je povikao: ‘Juriš!!!’ Svi smo krenuli za njim u napad…” (IBRAHIM DROPIĆ)
“Nismo mogli vidjeti, ali slušali smo šta se tamo dešava. Bilo je kao u partizanskim filmovima. Čuje se kako viču – ‘uraaaa’ i narednih pola sata ta pucnjava ide sve dalje od sela…” (HASE TIRIĆ)
“Izgledalo je strašno, jer do tada sam samo u filmovima gledao te scene kad se juriša prsa u prsa. Srećom ovdje nas nisu sačekali da se bijemo prsa u prsa, već su počeli bježati.” (IBRAHIM DROPIĆ)
Pogibija
“Sa rahmetli komandantom Mehdinom Hodžićem krenuo sam da pokušamo zarobiti još jedan tenk… Nismo uspjeli. Tenk je pobjegao. Vjerujte mi nisam vjerovao da onako brzo može ići tenk… Četnici su se povlačili, naši su udarili kontru s drugog brda. Ne znam koliko, ali bilo nas je malo…” (NUSRET MUHAREMOVIĆ POKI)
U silovitom jurišu kapetan Senad i njegov saborac Poki nisu vidjeli da im je grupa neprijateljskih vojnika ostala iza leđa. Iz šiblja se samo začuo kratki rafal. Kapetan Senad, Mehdin Hodžić, ili kako su ga još zvali Labud, ostao je ležati na bosanskoj zemlji u selu Zaseok.
“Čuo sam da je neko povikao da je komandant poginuo. Puzeći smo ga izvukli. Prenijeli smo ga u jednu kuću, ostavili ga i nastavili kontranapad dok nismo istjerali sve četnike…” (IBRAHIM DROPIĆ)
Midhat Hujdur Hujka
Midhat Hujdur Hujka ili Mito kako su ga zvali njegovi najbliži saborci i prijatelji rođen je 28. decembra 1953. godine u Mostaru. Od 1986. radio je u zemlji i inostranstvu za bosanskohercegovačku kompaniju “Hidrogradnja”.
19. decembra 1991. kao rezervni policajac prijavio se u Stanicu policije Luka u Mostaru, a samo nekoliko mjeseci kasnije, aprila 1992. postaje simbolom otpora i snage Mostaraca. Formiranjem Armije Republike Bosne i Hercegovine postaje komandant bataljona Prve mostarske brigade kojom je komandovao Arif Pašalić. Prelaskom Pašalića na mjesto komandanta IV korpusa, Hujka preuzima komandu nad Prvom mostarskom brigadom, koja će nakon njegove pogibije postati 41. slavna brigada Armije RBiH.
Poginuo je 30. juna 1993. godine u borbama za deblokadu Mostara. Posthumno je odlikovan Ordenom heroja oslobodilačkog rata Armije RBiH.
Tiha okupacija Mostara
Masovnim dolaskom rezervista JNA iz Srbije i Crne Gore u Mostar 19. septembra 1991. godine započela je tiha okupacija Mostara. Pored terora nad civilnim stanovništvom u okviru agresije na Republiku Hrvatsku 1. oktobra 1991. godine, snage tzv. JNA izvršile su i napad na selo Ravno na teritoriji Bosne i Hercegovine. Navodno, kao odgovor srbijanskoj agresiji 18. novembra 1991. ekstremno orijentirani bosanski Hrvati predvođeni Matom Bobanom i Darijom Kordićem proglašavaju postojanje Hrvatske zajednice Herceg-Bosna.
Iako su probosanske političke snage uzaludno pokušavale pronaći mirno rješenje sukoba, rat se već nadvio nad Mostarom.
Početak sukoba sa rezervistima JNA
S obzirom da je grad bio veliki vojni centar s jakom zrakoplovnom industrijom, u Mostaru je bilo smješteno 6 kasarni JNA. Iako su mnogi Mostarci vjerovali da je rat nemoguća opcija, dolaskom bahatih rezervista iz Crne Gore i Srbije sa već ‘bogatim’ ratnim iskustvom iz Hrvatske, gradom se sve više širio strah i nevjerica.
“Kada su rezervisti počeli divljati po ulicama i pucati, kada niste mogli ulicom proći od njih, narod je počeo shvatati da će nešto biti.” (RAMIZA HUJDUR, supruga )
“U tom periodu Midhat Hujdur je hodao od kuće do kuće, pokušavajući animirati i organizirati i one koji nisu vjerovali da će doći do rata. Mi koji smo već tada bili sa Hujkom to smo shvatali drukčije. Vidjeli smo da će početi rat i da će nam se desiti ono što se i desilo.” (ESO KOSIĆ, saborac i komšija)
Sukob sa HVO
Nakon oslobođenja istočne obale grada, u već razorenom gradu u koji su se slijevale rijeke bošnjačkih izbjeglica, započinju problemi s Hrvatskim vijećem odbrane i Bobanovim konceptom podjele Bosne i Hercegovine.
U julu 1992. godine formira se Prva mostarska brigade na čelu sa Midhatom Hujdurom, a nešto kasnije u oktobru formiran je i 4. korpus ARBiH.
“Midhat Hujdur volio je slušati savjete profesionalnih oficira. U svim djelovanjima učestvovao je kao u igri i volio je to. Bio je čovjek trenutka. Isto kao da ga je istorija predodredila da se rodi u tom periodu kada će trebati svom narodu…” (ESO KOSIĆ, saborac)
Deblokada Mostara
“Mostarske mostove su rušile jedinice JNA i HVO-a. Bila je to režija u kojoj smo mi trebali biti u Neretvi ili izmjetšteni negdje drugo. Mostar i sve niže od Bradine bilo je otpisano. Hujka i par sličnih su ti koji su povukli narod i napravili armiju u Mostaru koja je bila okosnica odbrane cjelovite Bosne i Hercegovine.” (MUSTAFA ISOVIĆ)
Hujka je stalno hrabrio svoje borce i uvjeravao ih da imaju dovoljno snage da izvrše deblokadu. Svakodnevno je išao od borca do borca, potpuno svjestan da mostarski borci mogu i sa minimalnim količinama municije poraziti neprijatelja i izvršiti deblokadu na prostoru Bijelog Polja i osloboditi Sjeverni logor.
Nakon majske agresije HVO-a na Mostar i totalnog okruženja, komandant IV korpusa Arif Pašalić naređuje Miralemu Jugi, Šerifu Špagi i Draganu Malkoču da pripreme plan deblokade, odnosno oslobađanja Sjevernog logora i bjelopoljske kotline kako bi se otvorila komunikacija prema Sarajevu. Planirano je da akcija počne u ranim jutarnjim satima 30. juna 1993. godine.
“Bio je to dan kad su Mostarci trebali odlučiti da opstanu ili nestanu u ovim krajevima.” (ESO KOSIĆ)
Akcija je počela u ranim jutarnjim satima. Jedinice Armije RBiH u silovitom naletu oslobađaju Raštane, Vrapčice i kompletnu bjelopoljsku kotlinu.
Pogibija simbola mostarske odbrane
Sjeverni logor je bio utvrđenje koje je bilo jako teško osloboditi. Zbog rijeke Neretve koja je bila prirodna prepreka, snage HVO-a nisu imale mogućnost da se povuku, pružajući žestok otpor.
Umjesto da kao komandant brigade akciju deblokade posmatra sa komandnog mjesta, Midhat Hujdur zajedno sa Esadom Humom preskače ogradu i ulazi u Sjeverni logor kako bi na licu mjesta komandovao zauzimanjem komande HVO–a u logoru dok su oko njih padale granate.
Dok su padali i posljednji položaji snaga HVO-a, jedna od granata ispaljenih sa položaja HVO-a bila je smrtonosna za komandanta Hujku.
Hujkina smrt pomutila je Mostarcima ljepotu pobjede u toj, za njih, bici života.
Midhat Hujdur, kao da je predosjećao svoj odlazak. Nekoliko dana prije pogibije govorio je mostarskom muftiji Smajkiću da želi biti pokopan u mostarskim “Šehitlucima”.
Dva dana pred pogibiju posjetio je suprugu Ramizu koja je bila s njihovim trima kćerkama u Blagaju. Bio je to posljednji put da je izljubio svoje kćerke. Noć prije pogibije njegova supruga Ramiza sanjala je ružan san. Sutradan na vratima u sumrak se pojavljuje Mitin saborac Fola; djeca skakuću… “Pitam Folu: ‘Jesi li mi vidio Mitu?’ A on me zagrli…” (RAMIZA HUJDUR, supruga)
2. jula 1993. godine u prostorijama mostarskog pozorišta Mostarci su klanjali dženazu svom komandantu, nakon čega je ukopan u mostarskim “Šehitlucima”.
Hajrudin Mešić
Hajrudin Mešić, u ratnim danima poznat kao kapetan Hajro, rođen je 1. 1. 1959. godine u selu Srednja Trnova u općini Ugljevik. Služio je u JNA kao aktivno vojno lice sa činom kapetana. Bio je član Patriotske lige od njenog osnivanja, organizator i vođa oružanog otpora protiv agresije na Bosnu i Hercegovinu na prostorima Zvorničke i Ugljevičke općine. U toku rata obavljao je niz visokih komandnih dužnosti: komandir policijske stanice u Ugljeviku, komandant Teritorijalne odbrane Ugljevik – Teočak i komandant 1. teočanske brigade.
Poginuo je 30. oktobra 1992. godine u selu Nezuk u akciji uspostavljanja koridora prema Srebrenici. Poslije toga Prva teočanska brigada dobija naziv Brigada “Hajrudin Mešić”. “Zmaj od Majevice”, kako su ga još zvali u narodu, dobitnik je ratnog priznanja Zlatni ljiljan i policijskog odlikovanja Medalja za hrabrost.
Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine na Dan Armije 1994. posthumno ga je odlikovalo Ordenom heroja oslobodilačkog rata, a 1996. godine unaprijeđen je i u čin brigadnog generala.
Kapetan
Hajrudin Mešić, sin oca Mehe i majke Zejfe, rođene Bećirović. Bio je njihovo drugo dijete. Imao je dva brata i dvije sestre. Osmogodišnju školu završio je u Srednjoj i Donjoj Trnovi, nakon čega završava podoficirsku školu JNA u Sarajevu. Tokom službe u JNA vanredno je završio Vojnu akademiju JNA u Beogradu i dobio čin kapetana.
Simboli otpora
“Još prije stupanja u borbene okršaje kapetan Hajro nameće se izuzetnom voljom, snagom i izvanrednim razumijevanjem vojne situacije. Tako stječe i ogroman autoritet među vojnicima koji su bezpogovorno slijedili njegove namjere.” (Mirzet Hamzić, Zvornik od izbora do Dejtona, “Glas Drine”, 1998, str. 503-507)
Iako su tzv. snage SAO Semberije i Majevice, JNA, Arkanovi dobrovoljci i druge paravojne formacije već uveliko radile na etničkom čišćenju nesrpskog stanovništva u ovom dijelu zemlje, nije bilo nimalo jednostavno pokrenuti oružani otpor. U mnogim bošnjačkim selima mala grupa branitelja s Hajrudinom Mešićem dočekivana je s podozrenjem.
“U Klisi su se svi spremili za predaju. Nisu nam dali ni da sjednemo, ni da vodu pijemo. Nazivali su nas odmetnicima, govorili nam da će i Teočak izgorjeti zbog nas, ali već nakom mjesec dana za isti taj narod postali smo heroji.” (DŽEVAD AVDIČEVIĆ BABAK)
“Za razliku od nekih sela, u Sapni su nas dobro primili. Tu smo dobili prve uniforme i dočekali prve direktne napade.” (RADA MEŠIĆ, supruga)
Na prostoru Teočaka i Sapne uz Hajrudina Mešića djeluju i grupe Mehdina Hodžića (kapetana Senada) i Haseta Tirića.
Teočak i Sapna postaju simboli otpora i snage bosanskih vojnika.
Prva teočanska brigada
Prva teočanska brigada prvi put se spominje 4. 7. 1992. godine, a kasnije će promijeniti ime u 255. slavna brdska brigada “Hajrudin Mešić”. Tokom cijelog rata njeni borci učestvovali su u napadnim i odbrambenim djelovanjima i na mnogim ratištima van Teočaka.
Prva teočanska brigada (255. slavna brdska brigada “Hajrudin Mešić”) tokom rata za odbranu Bosne i Hercegovine imala je 340 poginulih i 800 ranjenih boraca.
Iako izloženi stalnim napadima i razaranju neprijateljskom artiljerijom, komandant Hajrudin Mešić je insistirao na vojnoj disciplini i viteštvu.
“Poručio sam svima da mi ne ubijamo kao što oni ubijaju i tako ćemo se čuvati do kraja. Koji god vojnik postupi suprotno, odstranit ću ga iz jedinice. Takvi nam ne trebaju!” (HAJRUDIN MEŠIĆ, RADIO TUZLA 1992.)
“Dok je Teočak još bio u okruženju, radili smo akciju deblokade. Ujutro smo pomjerili kompletnu liniju. Pomjerili smo neprijateljske snage, ali smo se susreli s civilima. Hajro je obustavio sva djelovanja 24 sata, da bi se civili izvukli… Neprijatelj se sutra do slijedećeg dana ukopao zbog čega smo imali veće gubitke. Uprkos tome Hajro je poštovao Ženevsku konvenciju.” (DŽEVAD AVDIČEVIĆ BABAK)
30. oktobar 1992.
Noć uoči pogibije Hajrudin Mešić pjevao je s goduškim komandirom Jusom Jusićem Bonzom pjesmu o “Zmaju od Bosne”. Preslušao ju je bar deset puta. Kažu i imao je pravo pjevati je, jer se kapetan Hajro, “Zmaj od Majevice”, u ovom ratu ponajviše približio legendi “Zmaja od Gradačca”. (Mirzet Hamzić, Zvornik od izbora do Dejtona, “Glas Drine”, 1998, str. 503-507)
Akcija spajanja Kamenice, Srebrenice i Teočaka počela je u jutarnjim satima prema planu.
“Već na polasku komandant Hajrudin Mešić sreo je vojnika Sabira bez pancirke i dao mu svoju.” (… Muzej)
Sve je išlo kako je kapetan Hajro zamislio, a zatim je uslijedio šok. Dok se s nekoliko boraca na položajima u Nezuku pokušavao skloniti u jednu kuću, geler granate ga je pogodio u leđa.
Akcija je zaustavljena.
Vijest o pogibiji
“Ako smo u nevjerici u Tuzli osluškivali njegove sjajne pobjede u Podrinju, u još većoj smo nevjerici bili kad smo čuli vijest da je poginuo – u predahu bitke, od ‘gluhe’ topovske granate, tek jednog njenog čeličnog zrna koje će biti smrtonosno za najvećeg gaziju sjeveroistočne Bosne.” (burek.blogger.ba)
255. slavna brdska brigada “HAJRUDIN MEŠIĆ”
“Poslije pogibije komandanta brigada je nastavila kao da je ostao među nama. Radili smo po njegovim instrukcijama. Ratujući, skoro da sam njega vidio i slijedio njegove naredbe.” (DŽEVAD AVDIČEVIĆ BABAK, komandant 255. slavne brdske brigade “HAJRUDIN MEŠIĆ”)
Safet Zajko
Safet Zajko rođen je 1. marta 1959. godine u selu Gaočić kod Rudog. Po zanimanju je bio metalac. Poginuo na dužnosti komandanta 2. Viteške motorizovane brigade, 17.juna 1993. godine, prilikom izviđanja neprijateljskih položaja na Mijatovića kosi, u jednom od najisturenijih rovova na brdu Žuč. Ratno priznanje Zlatni ljiljan dobio je 1992. godine, a posthumno je odlikovan i ‘Ordenom heroja oslobodilačkog rata’ 1994. godine.
U osvit agresije
Kao mladić Safet Zajko završio je renomiranu školu za rezervne oficire u Bileći kao jedan od najuspješnijih u klasi. Imao je čin rezervnog kapetama. Za razliku od mnogih sugrađana i prijatelja, koji nisu vjerovali da će Bosnu i Hercegovinu zahvatiti ratni požar iz Slovenije i Hrvatske, Zajko je svojim prijateljima govorio “nešto veliko se sprema, biće rata.”
U osvit rata u našoj zemlji uključio se u operativni dio rada Patriotske lige BiH kao jedan od njenih najaktivnijih članova. Već 2. Januara stajao je na čelu nekoliko stotina patriota Sokolja, Boljakovog i Buća potoka, koji su se postrojili pred džamijom u Boljakovom potoku. To će kasnije biti okosnica 2. Viteške motorizovane brigade .
Bio je to idealan izbor čovjeka koji je trebao u najtežim danima naše historije organizirati otpor žestokom napadu koje su JNA i Karadžićeve snage pokrenule počekom aprila 1992. godine. Prema ocijeni visokih oficira Armije RBiH, Zajko je od samog početka bio ‘izuzetno discipliniran,odgovoran, vrijedan, snažan, uporan’,ali prije svega hrabar i karizmatičan, jer ‘ trebalo je svom narodu, u svojoj mahali komandovati.’ Vojska kojom je komandovao bila je veoma slabo naouružana , nije imala uniforme, a početkom humanitarne krize u opsjednutom gradu nestalo je i osnovnih sredstava za život. Odlazili su na borbene položaje ostavljajući svoje porodice u kućama bez hrane, vode, struje…
Ipak, svojom karizmom Safet Zajko davao je sigurnost ,ohrabrenje, motiv i moralni oslanac svojim borcima i oficirima. Borci u njegovom okruženju bili su spremni da se žrtvuju do nadljudskih granica.
Osnivanje Druge viteške brigade
Početkom agresije,kao i u drugim djelovima grada mještani Sokolja,Pofalica,Velešića,Buća potoka,Buljakova potaka formirali su prostorne jedinice.Iz njih su iznikle 15. pješačka brigade TO Novi grad 1. jula 1992. godine i Prvi samostalni bataljon Okružnog štaba odbrane Sarajevo 19.maja 1992. godine. Konačno 1. oktobra 1992. godine daljim ukrupnjavanjem jedinica i poboljšanjem organizacione strukture formirana jeDruga motorizovana brigada.
“Za naročito ispoljene zasluge u odbrani Republike, zaštiti građana, iskazanoj hrabrosti,odlučnosti i požrtvovanju u izvršavanju borbenih i drugih zadataka, kao i ostvarenim ukupnim rezultatima u borbiprotiv agresora 15. aprila 1993. godine NaredbomŠtaba vrhovne komande OS RBiH, povodom prve godišnjice Armije RBiH, Drugoj motorizovanoj brigadi dodijeljen je i počasni naziv ‘viteška’. (Naredba Pov. Br. 13/204 – 7, Štab Vrhovne komande OS RBiH)
Prva ratna dejstva
“Od prvih akcija do pogibije 1993. godine Safet Zajko je imao viziju dobrog ratnika, vojnika koji je znao u svakom momentu naći rješenje.” (SUAD ČARDAKLIJA)
U vrijeme kada mnogima u Sarajevu nije bilo jasno da je na sceni otvoreni napad na državu Bosnu i Hercegovinu grupe branitelja uzvraćaju na prve napade srpskih paravojnih snaga. Dok su destine hiljada građana Sarajeva, sa rudarima iz Kaknja i Breze 5. aprila 1992. godine demonstrirali za mir ispred Skupštine RBiH, borci okupljeni oko Safeta Zajke razoružavaju paravojne formacije SDS-a na Šiljevića brdu koji su prethodne noći pucali po Buljakovom potoku. ” Trebali smo i dalje nastaviti, ali je došla JNA-a da postavi tampon zonu. Nama je tako rečeno iz više komande, da ih propustimo kroz Buća potok da idu na Žuč. Ispostavilo se da nisu došli da prave tampon zonu, pa smo već 8. juna ušli s njima u borbu i morali oslobađati te djelove Žuči.'[6]
Početkom juna 1992. godine branitelji pod komandom Safeta Zajke blokirali su snage JNA u kasarni Jusuf Džonlić. Blokada je trajala 23 dana nakon čega su snage JNA pristale na povlačenje iz grada uništavajući sve što je ostalo iza njih. Iako su snage JNA već bile proglašene okupatorskom silom na teritorije Republike Bosne i Hrcegovine Safet Zajko i njegovi saborci tokom blokade kasarne bili vrlo korektni sa vojnicim i oficirima JNA. “Donosili su im voće, hranu, sokove. Dopušatli su komunikaciju i posjete vojnika i oficira sa njihovim porodicama”.
Već u prvim borbenim dejstvima borci predvođeni Safetom Zajkom ostirili su značajne vojne uspjehe. Posebno su se istakli u čuvenj Pofaličkoj bitci 16. maja 1992. godine. U ovoj bici uz Zajku učestvovala su i njegova trojica braće Asim, Sabit i Abid.
“Borci Druge viteške mtr. Brigade nikad nisu sumnjali u sebe, izvršavali su najteže zadatke s 5-10 metaka u puški” (Esad Hećo, kom.1.bataljona)
Velike pobjede
Prva velika vojna pobjeda u zoni Druge viteške brigade bila je odbrana naselja Sokolje u decembru 1993. godine. Nakon artiljerijske pripreme koja je trajala danima snage pješadijske snage VRS krenule su uz pomoć tenkova i transportera na naselje Sokolj. Izgledalo je da snage Armije BiH nemaju mogućnosti da pruže adekvatan otpor. “Tad je bilo najopsanije..Prošli su do pola naselja i zapalili destak kuća. Najveću ulogu u toj borbi, čekajući Smaju Šikala i interventni vod imali su Herac Meho i Hasan. Probili su se živicom dočekavši njihovu inžinjeriju koja je bila iza Hilme Čubare kuće. Oni su je pokosili. Nisu imali šanse da se ukopaju, a pada noć” (RAMO OMANOVIĆ, vojnik sa Sokolje)
‘Tada sam pod komandom Zajke vidio takve heroje koji su u nedostatku protivoklopnih sredstava i oružja, koje nismo imali, bukvalno bacali bombe na tenkove. Znali smo da ih ne možemo tako uništititi, al’ htijeli smo makar da ih prepadnemo. Davali smo zadnji atom snage i energije za odbranu grada i države…” Nedžad BULBIN
Sve bitke u zoni Druge viteške brigade bile su značajne.
U decembru , nakon odbrane Sokolja Druga viteška brigada izvodi napad na neprijateljsko uporište na koti Vis. Komandant Zajko komandovao je rame uz rame s borcima.
“Prišli neprijatelju na par metara , 5- 10 kako koji…Na juriš smo zauzeli njihovo uporište na Visu za desetak minuta. Tu smo zarobili prvi put tzv. ‘Sijač smrti’ , PAM, PAT i mnogo drugog naoružanja i municije.” (Nedzad BULBIN)
Poslije toga 27. janura i 18. marta 1993. još dva puta snage predvođene komandantom Safetom Zajkom spriječavaju zauzimanje Sokolja, koje dobiva naziv ‘naselje heroja’.
Utvrđivanjem linija na brdu Žuč ovo ratište postalo je najznačajnija strateška tačka u borbi za odbranu grada. Obzirom da je 2. i 3. bataljon Druge Viteške bio u potkovici Safet Zajko izdaje zadatak da se u najkraćem mogućem roku izvrši priprema i oslobađanje Mijatovića kose – izuzetno važnog strateškog uporišta prema Rajlovcu. Pripreme su trajale 15 – 20 dana. “Akciju su pripremala dvojica Safeta – Zajko i Isović i ispostavilo se da je ta akcija zaista dobro pripremljena” ČARDAKLIJA
12. juna 1993. godine za dvadesetak minuta zauzeto je jedno od najvećih neprijateljskih uporišta.
“Pripadnici 2. Viteške brigade prepuzali su 300 metara livade zaklonjeni samo vlasima trave.” (Nedzad BULBIN)
U munjevitoj akciji izvršen je proboj po dubini 5 kilometara prema Rrajlovcu i Dvoru .U ovoj bici neprijateljske snage pretrpjele su velike gubitke, a borci Druge viteške zaplijenile su velike količine oružja i opreme. Iako je akcija izvedena bez velikog broja poginulih boraca u ovoj u borbi za Mijatovića kosu poginuo je Safet Isović – “Tigar sa Žuči”, desna ruka komandanta Safeta Zajke. Bio je to težak šok za borce, oficire i samog Zajku . “Teško je on proživljavao kad ljudi ginu, ali mi smo imali stalno jedan jedini motiv – da oslobadjamo dalje. On se nije zadovoljavao da stane”. SADO ŠATROVIĆ
“Poslije svake bitke obilazio je ranjenike. Bio je prepoznatljiva ličnost u kliničkom centru,Držćavnoj bolnici … Svi su ga voljeli. Zvali su ga naš komandant i to je doslovice i bio – komandant cjeloga grada, a ne samo Druge viteške brigade.” (Dr Konjo)
Odlazak heroja
Samo pet dana nakon osvajanja Mijatovića kose i pogibije Safeta Isovića poginuo je i Safet Zajko. Bilo je to 17.6.1993. godine oko 11 sati prijepodne.
Tog jutra razgovarao je sa svojim bratom Abidom kojem je uz pozdrav rekao “Izržat ćemo”. Oko 9 sati ujutro nazvao je Seada Čardakliju i rekao mu da će doći na kafu. Poslije pet minuta ponovo je pozvao ponovo I otkazao dolazak jer mu je došla delegacija iz Glavnog štaba s kojom mora ići na teren. Trebali su obići novosvojene položaje na Mijatovića kosi. U delegaciji koja je obilazila liniju bili su Ismet Alija, Asim Džambasović, Vahid Karavelić, Nedžad Ajnadžić i Ibrahim Dervišević.
“Kad smo se vraćali sa Mijatovića kose pozvao je članove delegacije da im pokaže bunker i rovove na najisturenijem dijelu linije. Mada je bilo opasno proći taj prostor prešli smo ga puzeći. Kada smo stigli do najisturenijeg rova vojnici su nam govorili da se čuvamo.” (Ismet ALIJA)
Prema kazivanju Asima Džambasovića kada su krenuli nazad Zajko ga je pozvao da dvogledom pogleda jedan neprijateljski bunker.
Dok su posmatrali neprijateljske položaje iz tog pravca odjeknula su tri kratka rafala.
“ Ja sam čučnuo refleksivno. Pošto je iza nas bila blaga padina, čuo sam zrna koja su udarala u zemlju. Sageo sam se instinktivno, istovremeno samnom i on. Osjetio sam metak pored svog lijevog uha, ali nisam vidio da je Zajko pogođen u glavu. Njegov život ugasio se bez riječi”.
Čim se vijest proširila nastao je tajac i nevjerica među borcima. Za mnoge bilo je to kao da su izgubili najbližeg člana porodice. Majka Safeta Zajke Duda, koja je još početkom rata iz Rudog izbjegla u Tursku, saznala je ovu strašnu vijest u izbjegličkom kampu slušajući vijesti Radio Bosne i Hercegovine.
Sarajevo i Bosna i Hercegovina ostali su bez jednog od najvećih heroja odbrane.
Zahvaljujući temeljima koje je postavio Safet Zajko pripadnici Druge viteške motorizovane brigade nastavili su putem kojim ih je poveo njihov komandant. Kao jedna od najboljih brigada Armije RBiH učestvovali su u borbama na Treskavici, Bjelašnici, Igmanu, a 1995. godine svoj vojni put završavaju u borbama za oslobođenje Bosanske krajine.
“Mislim da smo bez obzira što je i novi komandant bio vrlo uspješan ostali prepoznatljivi kao Zajkini boric”. (Nedžad Bulbin)
Druga viteška brigada na svom ratnom putu postigla je izuzetne rezultate. Dokaz tome je i 38 dobitnika odlikovanja Zlatni ljiljan i Orden heroja oslobodilačkog rata kojim je odlikovan njihov prvi komandant – Safet Zajko.
Sahranjen je kao šehid u haremu Ali-pašine džamije u Sarajevu.
Enver Šehović
Enver Šehović, sin Zahida i majke Iše, rođen je 15. januara 1967. godine u selu Bujakovina, u općini Foča. Imao je brata Edhema i sestru Zehru. Nakon osnovne škole upisuje Srednju vojnu školu u Sarajevu, a potom završava i Vojnu akademiju u Beogradu. Sa suprugom Zinetom imao je kćerku Dalilu. Bio je prepoznatljiva nit nastanka i razvoja 13. novosarajevske brigade od koje je poslije nastala Prva slavna i viteška motorizovana brigada. Poginuo je u odbrani brda Žuč, 27. jula 1993. godine. Odlikovan je najvišim ratnim priznanjem Zlatni ljiljan, a posthumno i Ordenom heroja oslobodilačkog rata.
Napuštanje JNA
Iako je kao dječak sanjao da studira matematiku, životni put odveo je Envera Šehovića u Jugoslovensku narodnu armiju. Sa 15 godina dolazi u Sarajevo gdje se upisuje u 31. klasu Srednje vojne škole kopnene vojske u sarajevskoj kasarni “Maršal Tito”. Nakon završetka Vojne akademije u Beogradu vraća se u kasarnu “Maršal Tito” gdje će od 1988. godine raditi kao mladi poručnik na obuci novih generacija pitomaca JNA u Centru za obuku.
Njegov oficirski san o bratstvu i jedinstvu naroda Jugoslavije razbio se 4. i 5. aprila 1992. godine kada su se građani Sarajeva i okolnih mjesta okupili na antiratnim demonstracijama ispred Skupštine Republike Bosne i Hercegovine koja se nalazila u neposrednoj blizini njegove kasarne.
“U vrijeme tih protesta ispred Parlamenta Enver Šehović je postrojio muzičku četu iz kasarne “Maršal Tito” s idejom da se pridruži okupljenom narodu. Naravno, viši oficiri iz kasarne to nisu dozvolili.” (Šefko HODŽIĆ, ratni reporter)
Kakva je situacija bila u kasarni “Maršal Tito” uoči agresije na Bosnu i Hercegovinu, Šehovićev stariji kolega iz Centra za obuku JNA Alija Ismet kaže: “Već smo ranije osjetili da je Bosna u opasnosti. Vidjeli smo to iznutra jer je već polako počeo eskalirati srpski nacionalizam koji je prelazio u šovinizam. Jasno nam je bilo da moramo napustiti Kasarnu…”
Prelazak u Teritorijalnu odbranu RBiH
Nakon napada srpskih specijalaca lojalnih Radovanu Karadžiću na školu MUP-a Republike BiH i otvaranja snajperske vatre na građane ispred Skupštine Republike Bosne i Hercegovine u ranim jutarnjim satima 6. aprila uslijedili su prvi pješadijski napadi JNA i srpskih paravojnih snaga na grad Sarajevo.1
Enver Šehović nekoliko dana poslije napušta kasarnu “Maršal Tito” i priključuje se Teritorijalnoj odbrani Bosne i Hercegovine. Imao je 25 godina.
“Javio se u Regionalni štab odakle su ga poslali u Općinski štab TO Novo Sarajevo. Iz prvog razgovora s Enverom vidio sam da se radi o izuzetno mladom čovjeku, punom patriotizma i odlučnosti da se bori za odbranu svoje domovine. Za razliku od mnogih oficira koji su tada birali funkcije koje će preuzeti i izbjegavali borbene jedinice, Enver Šehović je odmah prihvatio da bude na dužnosti komandanta Velešićkog odreda.” (Salko IDRIZ, komandant OŠTO Novo Sarajevo)
Jedan od prvih zadataka Envera Šehovića bila je blokada svoje dojučerašnje kasarne “Maršal Tito” iz koje su njegove bivše kolege pucale po građanima Sarajeva.2Dok su snage Teritorijalne odbrane vršile mobilizaciju novih pripadnika u krajnje konfuznoj političkoj i medijskoj situaciji, Sarajevo se gušilo u sve čvršćoj opsadi. Agresor planira da napadom iz pravca Grbavice i Pofalića i pokretanjem oklopnih snaga JNA iz kasarne “Maršal Tito” izvrši presijecanje grada linijom Vogošća – Žuč – Pofalići – kasarna “Maršal Tito” – Grbavica. Snage Teritorijalne odbrane uz podršku policije i samoorganiziranih građana kreću u ranu zoru 16. maja 1992. u jednu od najvažnijih operativno-taktičkih bitaka za odbranu Sarajeva poznatu kao “Pofalićka bitka” (kodni naziv “Grom”). Iako još uvijek slabo organizirani i oskudno naouružani pješadijskim oružjem, uspijevaju osloboditi širi prostor Pofalića i potpuno poraziti okupatorske snage i njihove domaće pomagače. Petog juna 1992. snage JNA nakon dugih pregovora napuštaju i kasarnu “Maršal Tito”.
Ljeto ‘92.
“Kada smo oslobodili kasarnu “Maršal Tito”, Enver Šehović me je pozvao da idemo sakupljati knjige po kasarni. Dok su ih drugi šutali nogama, mi smo kupili stručnu literaturu, on iz taktike, ja iz sanitetske taktike. Sjećam se da mi je rekao: ‘Doktore, ovo će nama trebati…’” (Dr. Safet BIČO, načelnik saniteta i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)
Početkom juna 1992, u prvoj operaciji deblokade grada “Ljeto 92.” snage općinskih štabova Novo Sarajevo i Vogošća 8. juna 1992. oslobađaju kotu Orlić – najdominatniju kotu na platou Žuči.
“Još u Pofalićkoj bici susrest će se sudbine Safeta Zajke i Envera Šehovića. I od tada će neprekidno ratovati zajedno ili jedan kraj drugog komandujući svojim jedinicama. Početkom jula 1992. obojica će biti postavljeni za komandante brigada. Poručnik Šehović je komandovao 13. a Zajko 15. brigadom. Od 1. septembra 1992. te će brigade promijeniti nazive u Prvu mehanizovanu i Drugu motorizovanu brigadu, ali komandanti će ostati isti. Borci ovih brigada, na čelu sa svojim slavnim komandantima, izvojevat će nekoliko blistavih pobjeda na Žuči. Poslije one prve, čuvene bitke za kotu Orlić 8. juna 1992, slijedit će decembarska niska velikih bitaka i velikih pobjeda za Vis, kotu 850 i Golo brdo.” (Šefko HODŽIĆ, ratni reporter)
Kada je već iskusni ratni reporter Šefko Hodžić krajem 92. godine krenuo kao novinar Radija Bosne i Hercegovine da provede noć s borcima Prve mehanizovane brigade na Žuči, prije polaska komandant Enver Šehović mu je izjavio: “Želim Vas informirati da idete među najhrabrije borce grada Sarajeva, borce Velešića i Pofalića, naselja odakle su potekli ti borci koji su dobrim dijelom spasili grad Sarajevo, pa i Republiku i razbili četničku koncepciju i doktrinu – presijecanje Sarajeva napola. Linija – koliko opasna, vidjet ćete i sami. A uvjerit ćete se da je jedna od najvrućih, najoštrijih i najžešćih linija kada je u pitanju odbrana grada Sarajeva…”
Sarajevska Žuč
Iako su pripadnici Prve motorizovane brigade pod komandom Envera Šehovića vodili uspješne akcije i na drugim dijelovima sarajevskog ratišta, plato Žuči postao je simbol uspjeha bosanske armije. Na brdu Žuč Armija RBiH zarobila je i prvi tenk na sarajevskom ratištu. Ovo brdo, za koje većina Sarajlija nije nikada čula do izbijanja rata, bilo je i simbol stradanja i najtežih borbi koje su se gotovo svakodnevno na njemu vodile. Nakon silovite artiljerijske pripreme 18. septembra 1992. započeo je jedan od najgnusnijih napada srpskih snaga na platou Žuči. U nastojanju da po svaku cijenu povrate Orlić, srpske snage su ispred borbenog stroja postavile tzv. “živi štit”3 od civila Bošnjaka zatočenih u vogošćanskim logorima.
Branitelji Žuči suočili su se sa izazovom da sačuvaju linije odbrane grada ili da pucaju u civile među kojima su bili i njihovi prijatelji i rođaci. Uz sve to nedostajalo im je svježih snaga za odbranu i municije. Jedino nije nedostajalo odlučnosti i hrabrosti.
“Neki su ostavili zadnji metak za sebe…” (Salko HAJDAREVIĆ, komandant bataljona i nosilac ratnog prriznanja Zlatni ljiljan)
“To je bio jedan od najtežih trenutaka… Ljekarima i meni kao doktoru bilo je veoma teško smiriti naše borce koji su psihički bili rastrojeni, pogotovo oni koji su vidjeli naše zarobljene civile iz Vogošće kako ginu.” (Dr. Safet BIČO, načelnik saniteta i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)
“Mi smo se prvi put susreli s takvim teškim izazovom. Vođena je teška i neizvjesna borba. Na trenutak činilo se kao gotovo izgubljena borba. Ipak, upornošću, hrabrošću i smjelošću pojedinaca uspjeli smo zaustaviti neprijatelja i spriječiti ga da osvoji kotu Orlić.” (Salko HAJDAREVIĆ, komandant bataljona i nosilac ratnog prriznanja Zlatni ljiljan)
Herojska odbrana Žuči
Na osnovu dogovora Boban – Karadžić i odnosa međunarodnih faktora prema odbrambenom ratu u našoj zemlji, krajem juna Glavni štab Vojske Republike Srpske odlučio je da je sazrelo vrijeme da se zada završni udarac snagama Armije RBiH. U okviru šire operacije agresora u julu su započeli napadi na položaje naših snaga na Žuči.7
“Od 22. jula 1993. intenzitet napada bio je najjači i od tada se komandant Šehović sve vrijeme nalazi na svom komandnom položaju…” (Mehmed CERO, komandant bataljona, nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)
Žuč je bila ključna tačka odbrane grada. Znali su to svi borci koji su s visova ovog brda svakodnevno gledali Sarajevo.
Kao i uvijek u vrijeme neprijateljskih ofanziva, na ovo brdo na polažaje Armije RBiH padalo je od 2.500 do 3.000 granata dnevno.
“U toku djelovanja njihove artiljerije tranšee od 2,5 metra dubine zaticali smo potpuno zatrpane kao da ih nismo ni iskopali. Obnavljali smo ih svakih 5–6 dana zavisno od intenziteta granatiranja. Sve je bilo poravnato…” (Mehmed CERO, komandant bataljona, nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)
“Komandant Šehović bio je veoma umoran. Danima nije spavao. Stalno u pokretu.” (general Alija ISMET, komanda Korpusa)
Svojim saborcima i doktoru Safetu Biči Enver Šehović je pričao da se osjeća izmoreno, ali nije odustajao. Nekoliko dana uoči pogibije sanjao je kako gazi vodu punu zmija.
27. jula otišao je kući u 1 sat iza ponoći da se odmori i okupa. Nekoliko sati poslije pozivaju ga s komandnog mjesta da se vrati, jer je situacija na bojištu postajala sve teža. Neustrašivi komandant bio je uskoro na isturenom komandnom mjestu odakle je dvogledom posmatrao situaciju na terenu. Šehović naređuje svim svojim oficirima da skupe sve raspoložive snage i da se idu priključiti borcima na linijama.
“Interesantno je da se uopšte nije plašio. Stalno je posmatrao borce, bojišnicu. Okolo su padale granate…” (general Alija ISMET, komanda Korpusa)
“Kota 850 i cijela Žuč je bila u dimu. Pakao. Zemlja je podrhtavala. Ne postoji mjesto gdje granata nije pala. Svaka tranšea i rov bili su zatrpani neprijateljskim granatama. I upravo iz tih tranšea i rovova ustajali su naši borci. Neko ranjen, neko bez municije… Ustajali su i pravili bedem da onemoguće neprijatelja da osvoji naše položaje…” (Salko HAJDAREVIĆ, komandant bataljona i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)
“’Ne znamo šta se dešava; balije izviru iz zemlje’, komentarisali su neprijateljski vojnici preko svojih sredstava veze. Bili su to vanzemaljci iznad Sarajeva.” (Avdo HUSEINOVIĆ, borac i dokumentarist)
Pogibija komadanta
Dok su branitelji grada zadnjim atomima snage zaustavljali neprijateljske snage, jedna granata pogađa neposrednu blizinu Komandnog mjesta.
“Pogledao sam prema mjestu gdje je stajao komandant s dvogledom. Nije ga bilo. Sve oko mene je bilo mrtvo. Na platou ispred komande Zahira Panjete ležali su Zahir i njegov brat Cera. Poginuo je i vozač Alije Ismeta Zlatko Kalamujić. Mirsad Bekrić je ostao bez noge. Enver Velić iz Specijalne jedinice MUP-a teško je ranjen…” (Mehmed CERO, komandant bataljona, nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)
“Priča o Žuči se završava pogibijom Šehovića, braće Panjeta i ranije Safeta Zajke…To je bila jedna prosto mitska priča.” (Šefko HODŽIĆ, ratni reporter)
“Bio je oficir prije svega. Mi vojnici kada to kažemo, znači da je bio čovjek koji se žrtvovao za opće dobro, koji se žrtvovao za sve oko sebe i koji je najmanje mislio na sebe. Sudbina mu je bila da pogine na mjestu koje je oslobodio…” (Vahid KARAVELIĆ, general ARBiH i nosilac Ordena zlatnog grba sa mačevima)
Heroj grada
“Stiče se dojam da naši heroji padaju u zaborav, ali ti ljudi svakako nisu vodili borbu zbog neke afirmacije, već zbog želje da ovaj grad ostane slobodan…” (Hidajet ŠERIĆ, borac)
“Ljudi moraju znati koliko je krvi palo za ovu Bosnu i sjećati se svojih heroja, poginulih boraca i da to vječito ostane upamćeno.” (Ivan BERNADIĆ, komandant protivoklopne artiljerije)
Na brdu Žuč poginula su 624 pripadnika Prve slavne – 111. viteške brigade.
Prva slavna – 111. viteška brigada
Usred velike ofanzive Vojske Republike Srpske, 30. jula 1993. probijanjem tunela Dobrinja – Butmir, ispod aerodromske piste, dolazi do deblokade grada. Kroz njega su u toku noći upućena prva pojačanja odbrani Igmana i Bjelašnice. Prva slavna – 111. viteška brigada čiji je prvi komandant bio brigadir Enver Šehović, postat će jedna od najuspješnijih brigada i na ratištu van Sarajeva. Među borcima Prve slavne i Druge viteške brigade koje su osvajale i odbranile Žuč bio je najveći broj dobitnika ratnog priznanja Zlatni ljiljan u Armiji BiH. Pripadnici 111. viteške brigade, njih 71 odlikovano je ratnim priznanjem Zlatni ljiljan. Komandant Prve slavne – 111. viteške brigade Enver Šehović poginuo je tačno 40 dana nakon Safeta Zajke, komandujući odbranom Golog brda. Njihovom pogibijom glavna priča o Žuči je završena. Zajedno su ratovali, zajedno oslobađali zemlju, zajedno postali slavni i u kratkom vremenu otišli u legendu. Danas, jedan kraj drugog leže u mezarju Ali-pašine džamije u Sarajevu.
Adil Bešić
Adil Bešić, sin Adema i Adile, rođen je 5. aprila 1964. godine u Banjoj Luci. Završio je Vojnu akademiju kopnene vojske nakon čega je kao poručnik, a kasnije kapetan JNA službovao u Tolminu do povlačenja JNA iz Slovenije. Kada je Slovenija proglasila nezavisnost 25. juna 1991, s jedinicama JNA prelazi u Hrvatsku. Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu priključuje se Teritorijalnoj odbrani RBiH u Bihaću gdje ga raspoređuju na mjesto komandanta Odreda TO “Vrsta”. Poginuo je pri izvođenju borbenog zadatka 28. novembra 1992, kao komandant bataljona 2. bihaćke / 502. slavne bbr. u rejonu Grabeža. Za hrabrost i izuzetne zasluge u organizaciji otpora posthumno je odlikovan ratnim priznanjem Zlatni ljiljan i Ordenom heroja oslobodilačkog rata u činu majora ARBiH.
Adil Bešić i organiziranje branitelja Bihaća
Uvidjevši da se ideja Jugoslavije guši u krvi prijedorskih, kozaračkih i drugih žrtava velikosrpske agresije, Adil Bešić napušta Jugoslovensku armiju i prijavljuje se u Teritorijalnu odbranu RBiH u Bihaću, gdje preuzima Odred Teritorijalne odbrane “Gata-Vrsta” u blizini bosanskohercegovačko-hrvatske granice.
Krajiški patrioti kao i uvijek u historiji Bosne bili su spremni da brane svoju zemlju. Njima se već početkom 1992. godine priključilo 1.300 Bosanaca koji su se s punom ratnom opremom iz Karlovca prebacili u Bihać kroz šume tada okupiranih dijelova Hrvatske i Bosne, kako bi se uključili u redove branitelja.
“Imali smo duh, volju, imali smo krajiško srce i dušu. Mi smo takvi, dat ćemo ti sve, ali nemoj me dirati i nemoj mi ugrožavati najmilije. Eto, takvi smo. I Adil je bio takav. Nismo mi išli u Srbiju da ratujemo, već smo branili svoju zemlju. Znali smo čime sve raspolaže druga strana, nismo imali oružja, ali bili smo odlučni…” (Osman SULJIĆ, komandir čete 2. bataljona 502. vbbr.)
“92. je bila veoma teška. Kada je počelo, nismo očekivali ono što će se desiti. Država je bila neupitna, mada su mnogi od nas bili zatečeni težinom situacije…” (Ismet KURIĆ, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)
Kao i svuda u BiH vladala je sumnjičavost naroda prema oficirima JNA. Za Adila Bešića koji je pola svog životnog vijeka proveo van naše države, Bihać je bio nepoznata sredina.
“Naša opredijeljenost za BiH je bila jasna. Vladalo je nepovjerenje naroda prema JNA zbog svega onoga što su radili po Sloveniji, Hrvatskoj, Vukovaru. Zbog tog opravdanog nepovjerenja i Adil i svi mi smo se morali dokazati. Zahvaljujući svojoj zadivljujućoj hrabrosti Adil je vrlo brzo stekao povjerenje i zato su i njega i mnoge druge bivše oficire ljudi zavoljeli. Kao pješadinac u planinskim jedinicama JNA imao je iskustvo i obrazovanje, a svojim plemenitim, ljudskim odnosom prema vojnicima nametnuo se kao vođa.” (Farko HODŽIĆ, bivši oficir JNA / brigadir Armije RBiH i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan i Ordena zlatnog ljiljana sa zlatnim vijencem)
“Kada sam ga tek upoznao, nije odavao utisak komandanta. Čak je malo šepao na jednu nogu, zbog neke povrede koju je nekad zadobio kao skijaš. Mislio sam da će se teško snalaziti s tim ljudima koje sam ja poznavao bolje nego on koji nije bio s ovog područja. Ipak, kako je vrijeme odmicalo, vidjela se njegova sposobnost. Kada je nešto želio, činio je to bez nametanja i nekog vojničkog naređivanja na kojeg smo mi profesionalni vojnici naučili. Ja sam naučio da dobijem naredbu i da to izvršim, ali Adil je za mene bio puno više od vojnika i komandanta. Kada je on izdavao naređenja, vojnicima je izgledalo kao da je to nešto što oni i ne moraju uraditi. Ipak, svi zadaci bili su izvršavani.” (Ismet KURIĆ, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)
“Mi smo Krajišnici sumnjivi prema ‘strancima’, ali nakon prve akcije se vidjelo da je to čovjek kojem morate vjerovati…” (Dedo BAŠAN, borac)
“Adil Bešić je odmah na samom početku rata dokazao svoju veličinu kao vojnik i vojskovođa. Dokazao je da ima osobine čovjeka koji je kadar da se nosi s ozbiljnim situacijama. Bilo je to početkom maja 1992. kada je jedan konvoj JNA trebao proći kroz Bihać s tenkovima. Adil je tu odigrao sjajnu ulogu u sprečavanju njihovog prolaska, postavivši takvu odbrambenu liniju kojom je pokazao oficirima JNA i njihovim obavještajcima da ih na ovim prostorima čekaju jake i organizirane jedinice koje će im se suprotstaviti. Ta kolona JNA vratila se prema granici i nije ušla u BiH na tom pravcu. To je bila prva akcija u kojoj je on pokazao svoje organizacione sposobnosti i svojevrsnu hladnokrvnost. ” (Ismet KURIĆ, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)
“Prvi put kad sam ga sreo na postrojavanju Odreda TO “Vrsta”, nije ličio na vojskovođu, ali uskoro se pokazalo da ima ono što drugi nemaju – onaj naš bošnjački merhamet. Znao je reći prilikom nekih teških zadataka: ‘Stani, nećeš ti, idem ja.’ Nikada mu ništa nije bilo teško. Imam osjećaj da je uvijek bio budan.” (Osman SULJIĆ, komandir čete 2. bataljona 502. vbbr.)
Adil Bešić uspostavljajući vojnu organizaciju već svojim prvim naredbama traži od svojih vojnika profesionalno obavljanje zadataka, strogo kažnjavanje svih nezakonitih radnji i poštivanje Ženevske konvencije. (Naredbe 2. bataljona: 1/15 / 18. 6. 92. i 1/25 / 11. 6. 92.)
“Naš Odred TO “Vrsta” bila je prva formacija na ovim prostorima koja je vojnički profesionalno ustrojena i koja je s Adilom odmarširala 12 kilometara pješke odavde do kasarne “Grmeč”. On je toliko ulijevao samopouzdanje borcima koji su išli za njim, da smo se osjećali nepobjedivim. Nisam nikad čuo da je povisio ton na nekoga. Govorio je jednostavno i logično…” (Dedo BAŠAN, borac)
“Nije bio vojnički krut, ali kao komandant znao je odlučivati u sekundama. Štitio je ljude i uvijek je išao prvi. Nikad nije klonuo duhom. Kad nam je bilo najteže, bio je naša pokretačka snaga. Bio je i komandant bataljona i moralista i komandir čete i komandir voda i obični vojnik. Jednostavno, znao je u ključnim momentima donositi odluke kao obični borac.” (Osman SULJIĆ, komandir čete 2. bataljona 502. vbbr.)
“Ja sam prvi donio desetak zolja u Izačić iz Željave. Mi smo do tada ovdje imali desetak cijevi od kojih je najviše bilo kubura s lovačkom municijom, nešto thompsona i onih njemačkih šmajsera… Na samom početku rata bili smo naivni. Pravili smo neke besmislene rovove pored kuća i sl. Dolaskom Adila Bešića započela je ozbiljna vojna organizacija jedinica.” (Asim BALIĆ, komandir voda 502. bbr.)
“Istina, vojno obrazovanje mu je pomoglo oko organizacije. Kako se formira vod, jedinica, ali bogami u napadu i odbrani nije to bilo presudno. Adil nije imao mogućnost ni šansu da pokaže svoje vojno obrazovanje. JNA obrazovanje nauči te da znaš voziti tenk, da znaš pucati iz topa… Nama je bilo važno da li si inteligentan, da li si hrabar. Vojno obrazovanje je bilo da naručiš avijaciju, helikoptere, vbr-ove, tenkovske jedinice. Mi smo bili ljudi s tri metka u cijevi. Samo ti kažu: ‘Hajde u napad, snabdijevanje s municijom je kod neprijatelja’, pa ako ne prođeš gotov si. Vojno obrazovanje njemu nije pomoglo. Njemu je pomogao njegov intelekt, njegova duša, srce, karakter i poštenje…” (Hamdija ABDIĆ TIGAR, komandant 502. slavne brdske brigade)
Adilovi ratni put do osvajanja Lohovskih brda
“Ja sebe smatram hrabrim čovjekom, ali Adil je bio hrabriji od mene.” (Hamdija ABDIĆ TIGAR, komandant 502. slavne brdske brigade)
Prva velika pobjeda pod komandom Adila Bešića desila se 12. juna 1992. godine kada oslobađa Bugare. Tog dana u organiziranoj akciji jedinica 4. odreda TO “Vrsta” sa 4 čete oslobodila je prvu teritoriju u BiH i izašla na rijeku Koranu, prirodnu granicu između Republike BiH i Republike Hrvatske. Tokom cijelog rata, to je bio jedini dio vanjske granice naše zemlje koji je kontrolisala Armija RBiH.
“Adil nam je rekao da izađemo na državnu granicu. Krenuli smo u 5 sati ujutro. Druga strana je imala pamove i artiljeriju. Mi, naoružani samo dobrom voljom i činjenicom da je Bosna i Hercegovina naša država i da je to naša granica, uspjeli smo potisnuti neprijatelja na drugu stranu rijeke Korane. Osim jednom kratko kad smo se povukli pred neprijateljem, tu teritoriju smo držali do kraja rata. I što je važno, to je bila prva slobodna teritorija koju je oslobodila Armija Republike Bosne i Hercegovine.” (Dedo BAŠAN, borac )
“Borili smo se za svoj opstanak. Nismo bili plaćeni, nismo imali ništa, ali smo shvatili i vidjeli o čemu se radi. Nismo imali izbora.” (Osman KLIČIĆ, borac)
Nakon Bugara borci Adila Bešića vode stalne borbe za očuvanje naših linija na Srbljanskom platou i drugim linijama odbrane oko Bihaća.
Nakon formiranja 502. brigade (kasnije viteške) 15. septembra 1992. planirano je oslobađanje Gradine, jakog neprijateljskog uporišta na Lohovskim brdima, odakle je svakodnevno artiljerija Vojske Republike Srpske granatirala civilne objekte u Bihaću i položaje branitelja.
Prvi pokušaj oslobađanja Lohovskih brda završio je bez uspjeha. Poslije 7 dana, 22. septembra 1992, snage Armije RBiH kreću ponovo u akciju.
“Naprijed je bio bataljon predvođen Adilom Bešićem koji je do podneva uspio poraziti neprijatelja i zauzeti Lohovska brda zarobivši 2 topa zis koji su tad za nas bili od neprocjenjivog značaja. Bila je to jedna od najbriljantnijih akcija koju smo izveli.” (Ismet KURIĆ, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)
“Herojstvo Adila Bešića na Lohovskim brdima i Gradini, kada su naše jedinice prvi put osvojile ratni plijen, pokazalo je agresoru da je ovaj narod spreman da se brani i odbrani…” (general Atif DUDAKOVIĆ, komandant V korpusa i nosilac Ordena zlatnog grba s mačevima)
“U jednom momentu u toj bici Adil je ostao s dva-tri borca kod zis-ova do kojih je došao. Četnici su ga okruživali i došli na oko 20-ak metara od njega. On je tražio artiljerijsku podršku od tadašnjeg komandanta brigade generala Atifa Dudakovića i to da se tuče prostor na kojem se on nalazio. Mogućnost da i on bude pogođen bila je velika, no ocijenio je da jedino na taj način može razbiti obruč koji se stezao oko njega. I dobro je procijenio, jer je taj napad odbijen, četnici su se povukli a vrijeme je iskorišteno za dolazak naših svježih snaga.” (Mehura SELIMOVIĆ, saborac, decembar 1996.)
U bici na Lohovskim brdima Adil Bešić postao je dijelom čuvenih krajiških legendi koje od davnina čuvaju sjećanje na hrabre Bošnjane o čijem se junaštvu i vještini već stoljećima priča po Krajini.
“Kad se išlo na Lohovska brda, pola ljudi je bilo bez oružja, čekajući da neko pogine ili bude ranjen da bi došli do puške… Ljudi su išli za Adilom s velikim elanom jer su znali koga imaju ispred sebe.” (Sead ISLAMOVIĆ, vozač Adila Bešića)
“Iako je bio u okruženju, Adil je u stilu scena iz američkih ratnih filmova, gotovo sam s jednim ranjenim borcem zadržao položaje gdje su bili topovi.” (Ismet KURIĆ, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)
“Adila Bešića sam upoznao u kasarni “Grmeč” kada smo doveli momke na obuku. Poslije toga smo se sreli na Lohovskim brdima u pripremi akcije. Bio je momak kojeg moraš odmah zavoljeti, tih, miran, a onda je u toj akciji osvajanja Lohovskih brda dokazao i koliko je hrabar. Ušao je duboko u četničku teritoriju i jedva smo ga uspjeli izvući kad mu je već nestalo municije…” (Hamdija ABDIĆ TIGAR, komandant 502. slavne brdske brigade)
“Imao sam osjećaj da je taj čovjek riješio da da svoj život za Bosnu i Hercegovinu. I to jest ono što možeš dati. Bio je običan čovjek koji nije bio željan slave. Jednostavno, bio je željan Bosne što je, na našu radost, prenio i na nas koji smo se borili uz njega.” (Dedo BAŠAN, borac)
Pogibija na Grabežu
Poslije osvajanja Lohovskih brda borci Adila Bešića pomažu drugim jedinicama da sačuvaju linije odbrane, a onda u okviru priprema za zimu započinju pripreme za zauzimanje povoljnijih položaja na prostoru Grabeža, jednog od najjačih uporišta srpske vojske u Bosni i Hercegovini. Bosanske snage su do 25. novembra 1992. vršile izviđanja terena planirajući da postave povoljnije položaje za zimu.
“U izviđanje je išao sa zapanjujućom lakoćom. Jednom sam prije jednog takvog izviđanja sjeo da nešto pojedem, a on je samo rekao: ‘Hajde, jest ćemo kad se vratimo.’ To su bili takvi zadaci kad niste mogli biti nimalo sigurni da ćete se živi vratiti, a on ih je obavljao kao da se radi o nekim rutinskim poslovima.” (Ismet KURIĆ, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)
Armija RBiH 25. novembra 1992. zauzela je desetak bunkera. Plan je bio da se narednih dana nastavi s akcijama.
“Par dana prije Adilove pogibije bile su akcije na sve strane. Plan je bio da pomaknemo linije preko tenkovskog puta. Bilo je minirano. Mladi inžinjerci ustručavali su se otići ispred linija kuda idu tenkovi…” (Sead ISLAMOVIĆ, vozač Adila Bešića)
“Dan prije pogibije, Adilov Drugi bataljon i moji Tigrovi bili su zajedno u akciji. Nanijeli smo neprijatelju gubitke, probili njihove linije i stali. Mi smo se vratili u Komandu. Sjedili smo kod Atifa Dudakovića koji je tada bio komandant brigade. Sjećam se da smo se radovali kao mala djeca ‘alfa’ uniformama koje smo tada dobili.” (Hamdija ABDIĆ TIGAR, komandant 502. slavne brdske brigade)
“Noć prije pogibije sjedili smo kod Adilovog bezbjednjaka. Bili smo svi dobro raspoloženi zbog uspješnih akcija. Malo smo se opustili, a Adil je odjednom ustao i rekao da mora ići da poskida neke mine koje je on postavio.” (Ismet KURIĆ, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)
“Adil nije trebao ići da skida te mine. Ta njegova hrabrost mu je uzela život. Skinuo je svoje mine, ja sam skinuo svoje. Rekao je: ‘Hajde još malo naprijed da vidimo šta ima.’ Nismo znali da smo već na 5–10 metara od neprijatelja. Šušnuli smo, čuo se pucanj. Kada sam ga zovnuo, nije se javio. To je bio neponovljiv čovjek, nešto posebno.” (Hamdija ABDIĆ TIGAR, komandant 502. slavne brdske brigade)
“Bio je hrabar i požrtvovan. Tako je i poginuo. Nije bilo njegovo ni da minira ni da razminirava. On je postao heroj nakon 6 mjeseci borbe i to vas čini ponosnim što ste ga poznavali.” (Ismet KURIĆ, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)
“Volio bih da je i kasnije bio s nama u borbi. Siguran sam da bismo imali veću slobodnu teritoriju.” (Hamdija ABDIĆ TIGAR, komandant 502. slavne brdske brigade)
“Adil je poginuo uzdignute glave i mi smo uzdignute glave. On je naš ponos.” (Bahrija BEŠIĆ, pomajka)
“Ja sam zahvalan i Bogu i narodu. Osjećam da ga ljudi i danas poštuju. Ja sam zadovoljan. Kakvih je sve sudbina bilo, drago mi je da njega niko nije patio, drago mi je da je poginuo u borbi.” (Adem BEŠIĆ, otac)
“Svi koji su ga poznavali izgubili su dio sebe, ali smo njegovom pogibijom dobili još veći elan i snagu da zadržimo ono što smo s njim oslobodili i da idemo dalje ka našem cilju, a to je bila Bosna i Hercegovina.” (Dedo BAŠAN, borac)
“Danas, gotovo 20 godina poslije, otiđite na Kamenicu, u Vrstu, Gatu, Izačić, Klokot, Malu Peć i druga mjesta. Vidjet ćete da nema kuće koja ne zna ko je Adil Bešić, i ne bi valjalo da nije tako.” (Refik BAŠAN, borac)
“On je bio miner, strijelac, komandant i borac… Adil je bio sve to i još mnogo više. Bio je izuzetan čovjek, kojeg si morao voljeti.” (Safet KEŠKIĆ, moralista brigade)
“Adil Bešić je bio ponosan što je u svojoj vojničkoj karijeri mogao stajati s borcima koji su branili i brane slobodu, čast i dostojanstvo bošnjačkog naroda i čovjeka kao univerzalne vrijednosti. Boreći se srčano Adil Bešić je iznova promovisao najveće ljudske vrline, zatim odlučnost i riješenost da se odbrani narod od prijeteće najezde fašizma.” (Mehura SELIMOVIĆ, saborac, 1995.)
Adil Bešić je svojim umijećem, hrabrosti i plemenitim ljudskim osobinama za svega šest mjeseci rata postao dijelom krajiških legendi. Bataljon kojim je komandovao, dobio je naziv “Adil Bešić”, kao i bivša kasarna “27. juli” u Bihaću.
Svojim saborcima Adil Bešić je često govorio da će nakon rata napisati knjigu o narodu bihaćke okoline, jer je zavolio ovaj kraj i ljude koji su ga svim srcem prihvatili.
Mještani mjesne zajednice “Vrsta” i okolnih mjesta sagradili su mu turbe još za vrijeme rata. Sahranjen je 2. decembra pored svojih saboraca i šehida u mjesnom mezarju u Turiji.
Adilovo turbe nalazi se pored spomenika Alije Alijagića (1896–1922), zaboravljenog heroja bivše Socijalističke Jugoslavije koji je osuđen na smrt 1921. zbog političkog atentata na ministra nekadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca koji je zabranio sindikalno organizovanje i rad Komunističke partije. Mještani MZ “Vrsta” i nekadašnji saborci Adila Bešića sigurni su da će još dugo živjeti sjećanje na Adila.
“Sjećanje na Adila Bešića u ovom dijelu zemlje se ne može izbrisati. Dok je Bosne bit će i sjećanja na njega, a Bosne će biti!” (Sead ISLAMOVIĆ, vozač Adila Bešića)
Nesib Malkić
Nesib Malkić rođen je u Gornjim Dubravama (Živinice) 05. jula 1961. godine. Bio je aktivno vojno lice. Poginuo je na dužnosti komandanta 210. brdske brigade prilikom izviđanja u rejonu Crne Rijeke kod Olova 25. oktobra 1993. godine. Brigada kojom je komandovao, nakon njegove pogibije dobila je naziv “210. viteška brigada Nesib Malkić”.
Bio je nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan od 1993. Posthumno je odlikovan Ordenom heroja oslobodilačkog rata 1994. godine.
Napuštanje JNA
Živinice su bile jedna od prvih općina u Bosni i Hercegovini čiji su građani krajem 1991. godine masovnim protestima iskazali otvoreno nezadovoljstvo prema JNA zbog njihovog odnosa prema građanima i blagonaklonosti agresivnoj politici Karadžićeve Srpske demokratske stranke – a i njenih paravojnih formacija. Prilikom jednog protesta verbalno su napali pripadnike JNA uzvikujući: “Nije ovo Srbija!”
Prema kazivanju Nesibovog zemljaka i prijatelja iz vremena službe u JNA, a kasnije i saborca Salkana Butkovića, Nesib Malkić bio je čovjek koji je imao izrazit patriotski naboj u sebi.
“Period 1991–1992. godine bio je veoma buran za sve nas koji smo bili u situaciji da moramo odlučiti da li da napustimo JNA – koja je do tog vremena slovila kao vrlo jaka i organizirana armija. U toj situaciji prelamanja Nesib Malkić pokazao je odlučnost i ispred svega stavio svoj narod.” (Salkan BUTKOVIĆ, major ARBiH)
“Napustili smo sve privilegije. Sve što su nam nudili, bacili smo pod noge. Shvatili smo svoju obavezu da branimo svoj narod i svoju državu.” (Enes GURDA, oficir ARBiH)
Prilikom pomjeranja snaga JNA početkom 1991. godine, Nesib Malkić sa svojim privatnim autom napušta kolonu vozila Jugoslovenske armije i stavlja se na raspolaganje općinskom štabu Teritorijalne odbrane Kladanj. Raspoređen je na dužnost komandira čete TO Živinice, a ubrzo postaje i načelnik Općinskog štaba TO Živinice. Dolazak Nesiba Malkića značio je veliko moralno ohrabrenje za nenaoružane pripadnike malobrojnih patriotskih snaga koje su se spremale da, bez obzira na sve, pruže odlučan otpor okupaciji Bosne i Hercegovine.
Ukrupnjavanje jedinica
Odlučnost stanovništva Živinica za odbranu cjelovite Bosne i Hercegovine najbolje pokazuje podatak da su u Živinicama već 2. aprila 1992. godine formirane dobrovoljačke jedinice koje su trebale pomoći malobrojnim braniteljima Bijeljine koje su prethodni dan napale paravojne snage SDS-a i snage Srpske dobrovoljačke garde predvođene ratnim zločincem Željkom Ražnjatovićem Arkanom. Nažalost, ta jedinica nije učestvovala u odbrani Bijeljine, jer tada štab TO nije imao dovoljno naoružanja. Ipak, već 9. aprila kada su tenkovske jedinice JNA i Arkanova Srpska dobrovoljačka garda zauzele Zvornik, 72 pripadnika TOBiH iz Živinica pridružili su se hrabrim braniteljima Kula-Grada.
Općinski štab TO Živinice bio je prvi štab teritorijalne odbrane u zemlji koji je izvršio mobilizaciju vojno sposobnog stanovništva.
Od samog početka, kao načelnik Općinskog štaba TO Živinice Nesib Malkić je insistirao na ukrupnjavanju jedinica. Imao je jasnu viziju organizacione strukture koja je bila neophodna za usješno suprotstavljanje neprijatelju. Ukrupnjavanjem postojećih jedinica formirana je 210. brigada Armije RBiH.
“Malkić je izrazio želju da komanduje tom brigadom. Zahvaljujući Malkićevim organizacionim sposobnostima, daljom transformacijom Općinskog štaba TO Živinice formirana je Komanda operativne grupe, ranga divizije sa 6 brigada. Na čelu ovih formacija bio je Nesib Malkić.” (Hasan MURATOVIĆ, ratni komandant OŠTO)
“U februaru 1993. godine Malkić, kao komandant brigade, paralelno s ratnim djelovanjima organizira kurs komandira odjeljenja i vodova uporno insistirajući na odgovornosti i disciplini pripadnika brigade.” (Zahir MUŠIĆ, major ARBiH i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)
“Kad je akcija, tražio je maksimalnu opreznost kako bi se sačuvalo što više života naših vojnika.” (Šefik TULUMOVIĆ, vojnik)
Borbena djelovanja brigade
Odbranom Tuzle, Kalesije, Kladnja, Banovića, Lukavca, Gračanice, Srebrenika, Gradačca i Živinica uvezana je relativno prostrana slobodna teritorija u ovom dijelu zemlje. Ipak, 210. brigada Armije RBiH, koju je ustrojio Nesib Malkić tokom rata nikada nije mirovala. Jedan ili dva bataljona ove brigade uvijek su bili na zadatku.
“Ponajmanje smo branili državu na svojoj općini; 75 % naših zadataka bilo je na prostoru drugih općina. Bili smo na svim ratištima u zoni i na mnogim van zone 2. korpusa. Nema na kojem nas ratištu nije bilo…” (Husein JUSIĆ, saborac i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)
Tokom borbi na području Brčkog jednom prilikom, prema kazivanju oficira iz Malkićeve komande, general Sefer Halilović, prvi načelnik Generalštaba Armije RBiH, pisao je sa suzama u očima: “… Ne mogu vam narediti, znam da činite sve, ali učinite šta je još moguće…” (Nusret ČERKEZOVIĆ, oficir ARBiH)
Načelnik Generalštaba Armije Republike BiH general Rasim Delić u jednom svom govoru u Krajini rekao je da je 210. brigada najbolja brigada za ofanzivne i defanzivne zadatke.
Čovjek s nevjerovatnom energijom
“U tom ratnom periodu nije bilo struje. Dugo je noću radio. Svi mi ukućani, nekad i rahmetli majka držali smo zapaljenu trijesku nad njegovom kartom. Neprestano je bio posvećen planiranju vojnih djelovanja. Još nas dvojica braće bili smo u njegovoj brigadi. Nismo imali nikakvih povlastica. Čak nas je i preskakao, kad bi dijelio cigare i slično, da ne bi drugi borci zamjerili.” (Fadil MALKIĆ, brat)
“Analizu djelovanja brigade vršio je sa svim borcima i komandantima. Od pripreme zadatka do završetka. Nikada nijednom borcu nije uskratio odgovor.
Možete misliti bataljon od 40 do 500 prisutnih ljudi, a on nikada nije ostao dužan odgovor niti jednom vojniku. Ostajao je s ljudima dok je bilo pitanja, dok je bilo nejasnih stvari… Bio je uzor u predstavljanju i vođenju ljudi.” (Nusret ČERKEZOVIĆ, oficir ARBiH)
“Sa svojim vojnicima pričao je s potpunim poštivanjem i uvažavanjem. S ciljem zaštite života svojih vojnika uvijek je vršio temeljite pripreme i izviđanja ratišta.” (Zahir MUŠIĆ, major ARBiH i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)
“Nijedan borac njegove brigade nije došao tamo gdje već nije bio njihov komandant. Izviđanje terena vršio je s komandantima bataljona. Nakon toga bi komandanti bataljona na terenu vršili pripremu s komandirima četa da se za svakog vojnika odredi mjesto i da svaki vojnik zna svoj zadatak prije početka akcije.” (Nusret ČERKEZOVIĆ, oficir ARBiH)
“Kad bi neko pao u neku malodušnost, on je bio taj koji je rekao: ‘Hej, polako napravit ćemo mi nešto što će vrijediti, što neće biti lako pregaziti…’” (Salkan BUTKOVIĆ, major ARBiH)
Deblokada Tuzle i masakr u Stupnom Dolu
“Deset dana prije pogibije Nesiba Malkića, Komanda brigade izviđala je teočansko ratište. Plan neprijatelja krajem 1993. godine bio je da se preko Olova, dolinom rijeke Krivaje, spoji s neprijateljskim snagama na Ozrenu i da u potpunosti odsijeku tuzlansku regiju koja je već tada bila najveća slobodna teritorija u Bosni i Hercegovini. Ipak, stalni problem za pripadnike 2. korpusa bila je nemogućnost dopreme materijalno-tehničkih sredstava, hrane, goriva i lijekova. Plan neprijatelja je bio da potpuno odsijeku tuzlanski region. Snage Drugog korpusa odlučile su osujetiti taj plan napadom na grad Vareš koji je tada imao izuzetan strateško-taktički značaj. Grad Vareš bio je slavina od koje je zavisio život na području Tuzle. Svi humanitarni konvoji prolazili su kroz ovaj grad pod kontrolom HVO-a. Doprema hrane, lijekova i mts-a ovisila je isključivo o odluci lokalnih vojnih vlasti u tom gradu. Kad hoće puste konvoj, kad neće, zatvore i mi gladujemo. Mi smo zaista bili na granici izdržljivosti. Nismo imali hrane, nismo imali municije, dok se druga strana rasipala. Ja sam radio tada obavještajne poslove i imao sam podatke da četnički komandanti i neki HVO oficiri sjede po Varešu po kafićima, zajedno piju i druže se. Oni nisu između sebe imali neprijateljskih djelovanja.” (Enes GURDA, oficir ARBiH)
Nakon što se “proslavio” izvršenjem prljavih zadataka u cilju izazivanja neprijateljstva između snaga HVO-a i Armije RBiH i nakon što je sa svojim kriminogenim vojnicima zaveo strahovladu u Varešu hapseći i pripadnike HVO-a, 23. oktobra 1993. godine jedinice HVO-a pod komandom kriminalca i ratnog zločinca Ivice Rajića počinile su masakr nad bošnjačkim stanovništvom u Stupnom Dolu.
Nakon toga, 210. brigada Armije RBiH od pretpostavljene komande dobila je zadatak zauzimanja Vareša.
“Mi smo tada bili najjača manevarska brigada koja je upotrebljivana za najjača borbena djelovanja u cijeloj Bosni i Hercegovini.” (Nusret ČERKEZOVIĆ, oficir ARBiH)
“Komandant Nesib Malkić, kao i uvijek do tada, krajnje ozbiljno je prihvatio ovaj zadatak započevši pripremna izviđanja. Lično je 24. oktobra provjerio situaciju u Stupnom Dolu i odlučio da sa svojim planovima napada upozna komandante svojih bataljona. “ (Husein JUSIĆ, saborac i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan )
Pogibija komadanta Malkića
Dan kasnije, 25. oktobra 1993. sve je krenulo naopako već od jutarnjih sati. U Komandi nije bilo dovoljno goriva, i umjesto u deset ujutro komanda je tek kasno poslijepodne u sumrak došla na lokaciju odakle su trebali vršiti izviđanje.
S obzirom da je bio oktobar, dio puta kojim je komandant Malkić s komandantima svojih bataljona trebao doći do linija prema Varešu bio je prilično vlažan. U rejonu Crnoriječke visoravni odlučili su da se iskrcaju iz vozila i nastave šumskim putem pješke. Spontano se oformila grupa oko komandanta brigade. Prema sjećanju njegovih oficira Malkić je bio veoma zabrinut situacijom u Stupnom Dolu. Kada su došli u neposrednu blizinu brda s kojeg se mogao vidjeti Stupni Do u plamenu, eksplodirala je prva granata. Pala je nekih 100 metara dalje. Pukovnik Sead Paravlić rekao je da se prije korekture vatre popnu na obližnje brdo odakle su trebali vršiti izviđanje Stupnog Dola.
“Potrčali smo prema šumi u zaklon i tada se čuo rotirajući zvuk druge granate.” (Husein JUSIĆ, saborac i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)
Bilo je oko 16.40 sati. Granata je pala tačno na mjesto kuda su se kretali komandant Nesib Malkić i njegovi oficiri. Pet oficira je teško ranjeno, a komandant brigade Nesib Malkić bio je na mjestu mrtav. S njim su poginuli i načelnik štaba brigade Fikret Andelić, Sead Paravlić, Nevres Šišić i Nermin Forčaković koji je poslije podlegao od zadobijenih rana.
Sumnjive okolnosti
Tokom ratnih godina dešavale su se mnoge, nikada razjašnjene sumnjive situacije u kojoj su konce rata vodile mračne sile najčešće povezane profiterskim i ratnohuškačkim porivima. Malkićevi saborci koji su 25. oktobra 1993. godine bili svjedoci pogibije komandnog kadra 210. brigade ne kriju sumnju da je do ovog tragičnog događaja došlo pukom slučajnošću. Iako utvrđivanje istine prepuštaju historiji, vjeruju da nekome nije odgovaralo da se izvrši zauzimanje Vareša.
“Granate su doletjele s položaja vojske RS-a s prostora Bijambara. Optička vidljivost nije postojala. Nakon što je druga granata pogodila pripadnike komande 210. brigade, nije se više čula nijedna eksplozija. “Imam pravo da sumnjam da u tome ima elemenata izdaje; historija će pokazati…” (Enes GURDA, oficir ARBiH)
Uzoran primjer za historiju ratovanja
Brigada kojom je komandovao Nesib Malkić nakon njegove pogibije dobila je počasni naziv “210. viteška brigada Nesib Malkić”. Iako je u rat ušao sa činom kapetana, Malkić je bio rijedak primjer vojnog profesionalca, “vojnika od glave do pete”, koji se nametnuo svojom stručnošću i primjernim ponašanjem. Njegova brigada je bila ogledalo svog komandanta. Bila je to jedna od najbolje ustrojenih formacija na prostoru Bosne i Hercegovine sastavljena od patriota koji su se prije svega izdvajali svojim vojnim vještinama i profesionalizmom.