Županijski sud u Zagrebu preinačio je presudu sa 21 na 12 i po godina zatvora Marku Radiću, kojeg je Sud BiH proglasio krivim zbog ratnih zločina počinjenih nad Bošnjacima u Mostaru.
Radić, koji je zbog zločina protiv čovječnosti počinjenog na području Mostara u zatvoru trebao provesti do 2027. godine, sada će po novoj presudi Županijskog suda izaći na slobodu do isteka ove godine, jer Hrvatska udruženi zločinački poduhvat kao institut ne priznaje.
Presudom Suda BiH Radić je proglašen krivim po određenim tačkama po udruženom zločinačkom poduhvatu.
– Radnje počinjenja kaznenog djela pod točkama 2., 3. i 5. izreke strane presude opisane su tako da udovoljavaju utvrđivanju krivnje po osnovi sudjelovanja u tzv. udruženom zločinačkom pothvatu. No, kako taj institut nije svojstven niti kontinentalnom pravu tako ni luvatskom pravu, opisane radnje nije moguće podvesti pod zakonski opis nekog kaznenog djela – stoji u presudi Županijskog suda kojom je Radiću preinačena kazna.
Marku Radiću udovoljeno je da kaznu zatvora izdržava u Hrvatskoj umjesto u BiH, a taj transfer odobrio mu je ministar pravde BiH Josip Grubeša 8. oktobra 2018., a prethodno je Županijski sud u Zagrebu prihvatio Radićevu molbu te je donio presudu kojom je preuzeo izvršenje presude Suda BiH.
– BiH je članica Evropske konvencije o transferu osuđenih osoba, prema kojoj svaka osuđena osoba ima pravo da izrečenu kaznu zatvora ili dio kazne izvršava u državi svoga državljanstva. Prema ovoj konvenciji između BiH i drugih država izvrši se godišnje na desetine transfera osuđenih, tako da je u 2017. godini realiziran 91 transfer osuđenih, dok je u ovoj godini zaprimljen 51 transfer – navode u Ministarstvu pravde BiH.
S obzirom na to da se Radić u pritvoru nalazi od 2. juna 2006., a da je mu je kazna smanjena na 12 i po godina zatvora, krajem ove godine trebao bi izaći na slobodu.
Radićev advokat iz postupka koji se vodio pred Sudom BiH Ragib Hadžić smatra da je domenu prava formalno Sud u Zagrebu ispravno postupio, jer svaka država ima pravo da u skladu sa svojim pravnim sistemom odlučuje suvereno o nečijim pravima i obavezama.
– U tom pogledu odluka Suda u Zagrebu u dijelu priznanja sudske odluke Suda BiH, Sud u Zagrebu je uradio ispravnu stvar. Druga je stvar da li je bila pretpostavka da se to uradi. Što se tiče odluke o kazni opet, svaka država u skladu sa svojim pravnim sistemom odlučuje o restrikciji nečijih prava i tako dalje. Da li je Sud bio u pravu u pogledu kazne ne mogu reći jer sam bio branilac Marka Radića – kazao je Hadžić.
On smatra da je ovo pitanje općenito odnosa Srbije i Hrvatske prema žrtvama u BiH.
– To je stvar politike, stvar njihovog shvatanja rata u BiH i učešću Srbije i Hrvatske u ratu u BiH, a sve ulazi u domen etike i morala. Ja mogu kao čovjek razumjeti frustraciju žrtava – dodao je Hadžić.
Sud BiH je Marka Radića 9. marta 2011. osudio na 21 godinu zatvora, a u kaznu mu je uračunato i vrijeme koje je proveo u pritvoru, od 2. juna 2006. Osuđen je zbog krivičnog djela zločin protiv čovječnosti po Krivičnom zakonu BiH.
Radić je, kako je utvrđeno presudom Suda BiH, od jula 1993. do marta 1994., u svojstvu zapovjednika Prve Bjelopoljske bojne u sklopu Druge brigade Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i osoba odgovorna za dio područja Bijelog Polja uključujući i selo Vojno, učestvovao u formiranju zatvora, naredio nezakonito hapšenje više desetina bošnjačkih civila, žena, djece i staraca i njihovo zatvaranje.
Učestvovao je, navodi se u presudi, u nezakonitom zatvaranju muškaraca, zatočenika iz Heliodroma, koji su dovođeni u Vojno na prinudni rad, držani u brutalnim, ponižavajućim i nehumanim uvjetima u garaži i podrumu jedne kuće u Vojnom, javio je BIRN BiH.
Monstruozni zločinac i silovatelj
Radić je lično učestvovao u silovanju i seksualnom zlostavljanju zatočenica logora Vojno, uključujući i maloljetne djevojčice. O monstruoznosti njegovih zločina i zlodjela govore konkretni navodi iz optužnice koji doslovno lede krv u žilama.
U julu 1993. godine naredio je vojnicima da mu dovedu petnaestogodišnju “X” u kuću blizu zatvora u kojoj je bilo više vojnika, nakon čega je prisutnim vojnicima naredio da izađu iz te kuće, a ostavio je sa sobom svjedokinju “X” i Ivicu Kolobaru. Poslije toga joj je naredio da skine odjeću i rekao da će on njoj pružiti posebno zadovoljstvo. Uprkos njenom plaču i molbama da to ne učini, Radić se samo nasmijao, strgnuo joj odjeću i naredio joj da gola sjedne između njega i Kolobare. Zatim je naredio Kolobari, a petnaestogodišnjakinji “X” rekao da može da bira da li će imati s njim seksualni odnos ili će ga oralno zadovoljiti, ali zbog telefonskog poziva na koji je trebao da se javi, Radić nije mogao da izvrši svoju namjeru i rekao je “X” da je ovaj put imala sreće, ali da sljedeći put neće biti tako sretna.
U avgustu 1993. godine svjedokinje “A” i “E” su dovedene u komandno mjesto Radića, gdje su razdvojene. Svjedokinja “A” trebalo je da očistiti sobu na prvom spratu komandnog mjesta. Radić je ušao u tu istu sobu ubrzo poslije svjedokinje “A” i silom joj strgao jedan dio majice, silovao je, nakon čega je naredio pripadniku HVO-a po imenu Ivan da je siluje, kazavši mu: “Možeš raditi s njom šta god hoćeš”.
Ivan je ušao u sobu u kojoj je bila “A” i rekao joj da je neće silovati, ali da on mora ostati u sobi da bi Radić mislio da ju je silovao. Poslije izvjesnog vremena Ivan je izašao iz sobe, a svjedokinja “A” je pošla za njim u prizemlje kuće. Radić ju je vidio i naredio da se vrati nazad na prvi sprat gdje ju je ponovo silovao.
Dvadesetak dana nakon toga, svjedokinja “A” je ponovo dovedena u komandno mjesto Maria Mihalja na navodno saslušanje, gdje su bili prisutni Branko Božić, Dario Sušac, Mario Mihalj, Dragan Šunjić i Marko Radić. Po dolasku, Radić joj je naredio da ode u drugu sobu i da se skine, te da imitira ponašanje žene na porno filmu koji je bio pušten u toj sobi, što je svjedokinja “A” odbila, a Radić ju je tada ponovo silovao.
U septembru 1993. godine svjedokinja “D” je odvedena u komandno mjesto Maria Mihalja i Dragana Šunjića, gdje je ponižavana, nakon čega su Damir (Emir) Brekalo i Dario Sušac odveli u komandno mjesto Radića. On ju je zlostavljao, ignorirao njene molbe, čupao joj kosu. Otkopčao je pantolone i na silu stavio svoj polni organ u njena usta, a onda je prisilio na seksualni odnos, nakon čega je naredio neidentificiranom vojniku HVO-a da je siluje, ali ovaj to nije učinio.
Odgovoran za ubistva, hapšenja, mučenja
Prema navodima presude, Radić je učestvovao u formiranju zatvora, naredio nezakonito hapšenje više desetina bošnjačkih civila, žena, djece i staraca i njihovo zatvaranje u objektima koji se nalaze u naselju Vojno.
Uzimajući u obzir njegovu poziciju, imao je ovlaštenja i dužnost da poboljša uslove u zatvoru, koji su, kako se u optužnici navodi, bili brutalni, barbarski i ponižavajući za zatočenike koji su držani bez osnovnih životnih potreba, u nehigijenskim uslovima i skučenom prostoru, podrvrgavani svakodnevnom premlaćivanju, mučenju, maltretiranju, ponižavanju i psihičkom i seksualnom zlostavljanju, živjeli u stalnom strahu za svoje živote, što je sve imalo za posljedicu smrt više zatočenika, dok su ostalim zatočenicima nanesene teške psihičke, emocionalne i fizičke povrede.
Učestvovao je u nezakonitom zatvaranju muškaraca, zatočenika iz Heliodroma, koji su dovođeni u Vojno na prinudni rad, držani u brutalnim, ponižavajućim i nehumanim uslovima u garaži i podrumu jedne kuće u Vojnom.
Radić je bio nadređen i imao kontrolu nad zapovjednikom Mariom Mihaljem (preminuo), njegovim zamjenikom Draganom Šunjićem, Mirkom Vračevićem i drugim zatvorskim stražarima i drugim vojnicima koji su radili u zatvoru, te imao kontrolu nad životima i tijelima zatočenika.
Doprinosio i jačao funkcionisanje sistema zatvora Vojno u zlostavljanju i progonu bosanskih Muslimana naređivanjem, učinjenjem ili na drugi način pomaganjem i podržavanjem učinjenja različitih oblika fizičkog, psihičkog i seksualnog nasilja, čime je stvorena atmosfera straha.
Odgovoran je za ubistva zatočenika koja su počinjena od strane osoba nad kojima je imao kontrolu i za ubistva zatočenika počinjena prilikom obavljanja prinudnog rada i ubistva koja su se desila u njegovoj zoni odgovornosti, koja su bila počinjena u jačanju sistema zlostavljanja i progona Bošnjaka u kojima je Radić svojevoljno i svjesno učestvovao, ali i za fizičko i psihičko zlostavljanje, premlaćivanje i mučenje zatočenika u zatvoru Vojno, na mjestima gdje su obavljali prinudne radove i na drugim mjestima, koja su počinjena od strane osoba nad kojima je imao kontrolu.
Zatočenici su mučeni i zlostavljani od strane zapovjednika, dozapovjednika, stražara zatvora i drugih vojnika HVO-a policijskim palicama, drškama od alata, udarani čizmama, pištoljima, bili podvrgnuti elektro-šokovima, udarani glavom od zid.
Odgovoran je i za silovanja i seksualno zlostavljanje zatočenica, od kojih su neke bile maloljetne, u zatvoru Vojno, koja su počinjena od strane vojnika nad kojima je imao kontrolu.
Zajedno sa Mariom Mihaljem, Draganom Šunjićem, Damirom Brekalom, Mirkom Vračevićem i drugim vojnicima, Radić je odgovoran je za prisiljavanje zatočenica na obavljanje prinudnih radova u zatvoru Vojno i okolnim područjima, kao što su kuhanje hrane, pranje odjeće i posuđa i čišćenje kuća. Muškarci bili prisiljavani na prinudne radove izvan zatvora blizu crte bojišnice, izloženi unakrsnoj vatri, pod prijetnjom da će biti ubijeni ukoliko odbiju da rade.
Na taj način zatočenici su bili izloženi teškim fizičkim i psihičkim patnjama, što je sve počinjeno sa ciljem jačanja sistema zlostavljanja i progona Bošnjaka u kojem je Radić svojevoljno i svjesno učestvovao.
Pogodnosti hrvatskog zakonodavstva
Iako je Radić stravične zločine počinio na teritoriji BiH, sopstvenom i željom Hrvatske da ga “ugosti”, prebačen je u susjednu zemlju. Da je ostao u BiH, bile bi mu potrebne još dvije godine da odsluži dvije trećine kazne.
No, ovaj ratni zločinac je odlučio, a Ministarstvo pravde BiH i Sud BiH su potvrdili tu odluku, da ostatak kazne služi u Hrvatskoj, po svemu sudeći, svjestan prednosti krivičnog zakonodavstva Hrvatske.
Naime, u krivičnom zakonu Hrvatske navodi se da sud može otpustiti osuđenika sa izdržavanja kazne ukoliko je izdržao najmanje jednu polovinu kazne, ali ne manje od tri mjeseca, ako se osnovano očekuje da neće počiniti krivično djelo, te ako na to pristaje.
S druge strane, hrvatski Zakon o izvršavanju kazne zatvora kaže da uslovno otpuštanje osuđenog može biti predloženo i nakon izdržane jedne trećine kazne ako je on obolio od teške bolesti, a ne u zatvoru u kojem služi kaznu ne postoje uslovi liječenja.
(Vijesti.ba)