Srebrenica: priča koja čeka da bude ispričana
Odgovornost za ispražnjenje jezika i za nemogućnost da Srebrenica bude lekcija iz koje ćemo učiti o dosezima i granicama civilizacije kojoj pripadamo, prvenstveno leži u nedostatku političke mudrosti da viktimološki diskurs transformiše u iscjeljiteljski
11. jula 2019. godine su u Potočarima, u memorijalnom kompleksu, ukopana 33 nekompletirana tijela žrtava genocida koji se desio prije dvadeset i četiri godine, na pragu Evrope (manje od dan vožnje od glavnih evropskih gradova). Iako naglašavanje činjenice da se genocid desio na evropskom tlu konotira civilizacijsku, moralnu i humanističku superiornost Evrope nad ostatkom svijeta, bitno je jer stavlja ogledalo pred društvo koje sebe voli definisati upravo ovim terminima. Dvadeset i četiri godine nakon genocida, riječi koja ne može ni približno dovoljno sumirati skalu užasa koji označava, društvo Bosne i Hercegovine, ali i regiona, prvenstveno kroz medijski prostor, komemorativne prakse, politizaciju i tabuiziranje s jedne strane i negiranje, minimiziranje s druge strane, definiralo je okvir u kojem je moguće govoriti o Srebrenici. Odgovornost za ispražnjenje jezika i za nemogućnost da Srebrenica bude lekcija iz koje ćemo učiti o dosezima i granicama civilizacije kojoj pripadamo, prvenstveno leži u nedostatku političke mudrosti da viktimološki diskurs transformiše u iscjeljiteljski. Imperativ sjećanja postao je neupitan, dok je način na koji se sjećamo postao polje u koje se upisao čitav niz banalnosti; od kamiona koji prevoze tijela sa ceradama na kojima se reklamira cijepanje drva, političkih govora za vrijeme dženaze, komemoracija u kojima prednost imaju političari u odnosu na porodice, ćevapa, pečenja, prosjaka, genocida kao nesporazuma, Šešelja, Facebook naricanja, Twitter pametovanja, četničkih pjesama…
Iako je je s jedne narativ o genocidu preopterećen kakofonijom banalnosti, on je s druge strane zapravo prazan. Genocid u Srebrenici je priča koja čeka da bude ispričana. Za godinu dana, obilježava se dvadeset i peta godišnjica genocida; četvrt stoljeća u kojem očito nije naučena lekcija. Neupitno je da će istina biti jednom biti prihvaćena, nove generacije će naučiti broj od 8372 žrtava, 450 UN vojnika, o presudama generalima, vojnim starješinama; historizacija genocida će biti završena.
Međutim, skala užasa iza riječi genocid vjerovatno će i dalje ostati nepojmljiva. I upravo u oslovljavanju te nepojmljivosti leži možda mogućnost iscjeljenja. Priča o Srebrenici je priča koja tek treba da bude ispričana.
Anela Hakalović, Prometej.ba