Enver Šehović, sin Zahida i majke Iše, rođen je 15. januara 1967. godine u selu Bujakovina, u općini Foča. Imao je brata Edhema i sestru Zehru. Nakon osnovne škole upisuje Srednju vojnu školu u Sarajevu, a potom završava i Vojnu akademiju u Beogradu. Sa suprugom Zinetom imao je kćerku Dalilu.
Bio je prepoznatljiva nit nastanka i razvoja 13. novosarajevske brigade od koje je poslije nastala Prva slavna i viteška motorizovana brigada. Poginuo je u odbrani brda Žuč, 27. jula 1993. godine. Odlikovan je najvišim ratnim priznanjem Zlatni ljiljan, a posthumno i Ordenom heroja oslobodilačkog rata.
NAPUŠTANJE JNA
Iako je kao dječak sanjao da studira matematiku, životni put odveo je Envera Šehovića u Jugoslovensku narodnu armiju. Sa 15 godina dolazi u Sarajevo gdje se upisuje u 31. klasu Srednje vojne škole kopnene vojske u sarajevskoj kasarni “Maršal Tito”. Nakon završetka Vojne akademije u Beogradu vraća se u kasarnu “Maršal Tito” gdje će od 1988. godine raditi kao mladi poručnik na obuci novih generacija pitomaca JNA u Centru za obuku.
Njegov oficirski san o bratstvu i jedinstvu naroda Jugoslavije razbio se 4. i 5. aprila 1992. godine kada su se građani Sarajeva i okolnih mjesta okupili na antiratnim demonstracijama ispred Skupštine Republike Bosne i Hercegovine koja se nalazila u neposrednoj blizini njegove kasarne.
“U vrijeme tih protesta ispred Parlamenta Enver Šehović je postrojio muzičku četu iz kasarne “Maršal Tito” s idejom da se pridruži okupljenom narodu. Naravno, viši oficiri iz kasarne to nisu dozvolili.” (Šefko HODŽIĆ, ratni reporter)
Kakva je situacija bila u kasarni “Maršal Tito” uoči agresije na Bosnu i Hercegovinu, Šehovićev stariji kolega iz Centra za obuku JNA Alija Ismet kaže: “Već smo ranije osjetili da je Bosna u opasnosti. Vidjeli smo to iznutra jer je već polako počeo eskalirati srpski nacionalizam koji je prelazio u šovinizam. Jasno nam je bilo da moramo napustiti Kasarnu…”
PRELAZAK U TERITORIJALNU ODBRANU RBiH
Nakon napada srpskih specijalaca lojalnih Radovanu Karadžiću na školu MUP-a Republike BiH i otvaranja snajperske vatre na građane ispred Skupštine Republike Bosne i Hercegovine u ranim jutarnjim satima 6. aprila uslijedili su prvi pješadijski napadi JNA i srpskih paravojnih snaga na grad Sarajevo.
Enver Šehović nekoliko dana poslije napušta kasarnu “Maršal Tito” i priključuje se Teritorijalnoj odbrani Bosne i Hercegovine. Imao je 25 godina.
“Javio se u Regionalni štab odakle su ga poslali u Općinski štab TO Novo Sarajevo. Iz prvog razgovora s Enverom vidio sam da se radi o izuzetno mladom čovjeku, punom patriotizma i odlučnosti da se bori za odbranu svoje domovine. Za razliku od mnogih oficira koji su tada birali funkcije koje će preuzeti i izbjegavali borbene jedinice, Enver Šehović je odmah prihvatio da bude na dužnosti komandanta Velešićkog odreda.” (Salko IDRIZ, komandant OŠTO Novo Sarajevo)
Jedan od prvih zadataka Envera Šehovića bila je blokada svoje dojučerašnje kasarne “Maršal Tito” iz koje su njegove bivše kolege pucale po građanima Sarajeva. Dok su snage Teritorijalne odbrane vršile mobilizaciju novih pripadnika u krajnje konfuznoj političkoj i medijskoj situaciji, Sarajevo se gušilo u sve čvršćoj opsadi. Agresor planira da napadom iz pravca Grbavice i Pofalića i pokretanjem oklopnih snaga JNA iz kasarne “Maršal Tito” izvrši presijecanje grada linijom Vogošća – Žuč – Pofalići – kasarna “Maršal Tito” – Grbavica. Snage Teritorijalne odbrane uz podršku policije i samoorganiziranih građana kreću u ranu zoru 16. maja 1992. u jednu od najvažnijih operativno-taktičkih bitaka za odbranu Sarajeva poznatu kao “Pofalićka bitka” (kodni naziv “Grom”). Iako još uvijek slabo organizirani i oskudno naouružani pješadijskim oružjem, uspijevaju osloboditi širi prostor Pofalića i potpuno poraziti okupatorske snage i njihove domaće pomagače. Petog juna 1992. snage JNA nakon dugih pregovora napuštaju i kasarnu “Maršal Tito”.
LJETO 92.
“Kada smo oslobodili kasarnu “Maršal Tito”, Enver Šehović me je pozvao da idemo sakupljati knjige po kasarni. Dok su ih drugi šutali nogama, mi smo kupili stručnu literaturu, on iz taktike, ja iz sanitetske taktike. Sjećam se da mi je rekao: ‘Doktore, ovo će nama trebati…’” (Dr. Safet BIČO, načelnik saniteta i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)
Početkom juna 1992, u prvoj operaciji deblokade grada “Ljeto 92.” snage općinskih štabova Novo Sarajevo i Vogošća 8. juna 1992. oslobađaju kotu Orlić – najdominatniju kotu na platou Žuči.
“Još u Pofalićkoj bici susrest će se sudbine Safeta Zajke i Envera Šehovića. I od tada će neprekidno ratovati zajedno ili jedan kraj drugog komandujući svojim jedinicama. Početkom jula 1992. obojica će biti postavljeni za komandante brigada. Poručnik Šehović je komandovao 13. a Zajko 15. brigadom. Od 1. septembra 1992. te će brigade promijeniti nazive u Prvu mehanizovanu i Drugu motorizovanu brigadu, ali komandanti će ostati isti. Borci ovih brigada, na čelu sa svojim slavnim komandantima, izvojevat će nekoliko blistavih pobjeda na Žuči. Poslije one prve, čuvene bitke za kotu Orlić 8. juna 1992, slijedit će decembarska niska velikih bitaka i velikih pobjeda za Vis, kotu 850 i Golo brdo.” (Šefko HODŽIĆ, ratni reporter)
Kada je već iskusni ratni reporter Šefko Hodžić krajem 92. godine krenuo kao novinar Radija Bosne i Hercegovine da provede noć s borcima Prve mehanizovane brigade na Žuči, prije polaska komandant Enver Šehović mu je izjavio: “Želim Vas informirati da idete među najhrabrije borce grada Sarajeva, borce Velešića i Pofalića, naselja odakle su potekli ti borci koji su dobrim dijelom spasili grad Sarajevo, pa i Republiku i razbili četničku koncepciju i doktrinu – presijecanje Sarajeva napola. Linija – koliko opasna, vidjet ćete i sami. A uvjerit ćete se da je jedna od najvrućih, najoštrijih i najžešćih linija kada je u pitanju odbrana grada Sarajeva…”
SARAJEVSKA ŽUČ
Iako su pripadnici Prve motorizovane brigade pod komandom Envera Šehovića vodili uspješne akcije i na drugim dijelovima sarajevskog ratišta, plato Žuči postao je simbol uspjeha bosanske armije. Na brdu Žuč Armija RBiH zarobila je i prvi tenk na sarajevskom ratištu. Ovo brdo, za koje većina Sarajlija nije nikada čula do izbijanja rata, bilo je i simbol stradanja i najtežih borbi koje su se gotovo svakodnevno na njemu vodile. Nakon silovite artiljerijske pripreme 18. septembra 1992. započeo je jedan od najgnusnijih napada srpskih snaga na platou Žuči. U nastojanju da po svaku cijenu povrate Orlić, srpske snage su ispred borbenog stroja postavile tzv. “živi štit” od civila Bošnjaka zatočenih u vogošćanskim logorima.
Branitelji Žuči suočili su se sa izazovom da sačuvaju linije odbrane grada ili da pucaju u civile među kojima su bili i njihovi prijatelji i rođaci. Uz sve to nedostajalo im je svježih snaga za odbranu i municije. Jedino nije nedostajalo odlučnosti i hrabrosti.
“Neki su ostavili zadnji metak za sebe…” (Salko HAJDAREVIĆ, komandant bataljona i nosilac ratnog prriznanja Zlatni ljiljan)
“To je bio jedan od najtežih trenutaka… Ljekarima i meni kao doktoru bilo je veoma teško smiriti naše borce koji su psihički bili rastrojeni, pogotovo oni koji su vidjeli naše zarobljene civile iz Vogošće kako ginu.” (Dr. Safet BIČO, načelnik saniteta i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)
“Mi smo se prvi put susreli s takvim teškim izazovom. Vođena je teška i neizvjesna borba. Na trenutak činilo se kao gotovo izgubljena borba. Ipak, upornošću, hrabrošću i smjelošću pojedinaca uspjeli smo zaustaviti neprijatelja i spriječiti ga da osvoji kotu Orlić.” (Salko HAJDAREVIĆ, komandant bataljona i nosilac ratnog prriznanja Zlatni ljiljan)
NASTANAK MITA O BOSANSKOJ VOJSCI
Nerijetko su, poput bitke za odbranu kote Orlić, borci sa Žuči uslijed tenkovskih napada branili položaje pješadijskim naoružanjem čekajući da se u gradu pronađe neka zolja.
Ipak, kako je vrijeme odmicalo, borci sa Žuči su u uspješnim akcijama ratnim plijenom značajno popravili lično naoružanje, ali je ono i dalje iznosilo 50 % u odnosu na broj ljudi. Prema riječima Šefke Hodžića, zahvaljujući borcima Zajkine i Šehovićeve brigade Žuč je postala mitsko brdo na kojem Armija RBiH postiže vojne pobjede.
“Kuriozitet je da ni u jednom prijašnjem ratu nijedna vojska koja je držala prostor Žuči nikada ga nije izgubila. Prvi put u historiji naša bosanska vojska je uspjela zauzeti ovaj prostor i držala ga je do kraja rata…” (Mehmed CERO, komandant bataljona, nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)
“Sve jedinice čiji je komandni kadar bio uz vojsku imale su i rezultate. Zato smo mi bili pobjednička jedinica koja je imala niz pobjeda od početka do kraja rata…” (Ibrahim DERVIŠEVIĆ, Komanda brigade, nosilac ratnog prriznanja Zlatni ljiljan i Ordena zlatnog ljiljana sa mačevima)
Objašnjavajući uspjehe svoje i Zajkine brigade na Žuči komandant Šehović je novinaru TVBiH Vladi Biliću 1993. godine izjavio: “Mi ovaj rat prije svega nismo htjeli, nismo ga nametnuli, već nam je nametnut. Zakon prirode je došao na scenu. U pitanju je bila borba za opstanak.”
U uslovima humanitarne katastrofe za stanovnike Sarajeva, komanda Prvog korpusa nastavlja pokušaje deblokade grada. U okviru neuspjele operacije deblokade pod kodnim nazivom “Koverta”, borci 1. mehanizovane brigade pod komandom Envera Šehovića 9. decembra 1992. uspijevaju izvršiti svoj zadatak i osvajaju čuvenu kotu 850. Bila je to jedna od najvećih pobjeda pripadnika Prvog korpusa na sarajevskom bojištu.
“3. decembra oko 20 sati komandant Korpusa Vahid Karavelić donio nam je naređenje da deblokiramo Sarajevo…” (Jusuf LOŠIĆ, oficir ARBiH)
“Prvi put Šehović i većina njegovih oficira susreću se s takvom zapoviješću gdje pretpostavljena komanda donosi zapovijest da se mora krenuti u napad. Iako učestvuju i druge jedinice, Enver Šehović i Zajkina Druga viteška brigada bili su nosioci akcije osvajanja kote 850.” (Vahid KARAVELIĆ, komanda Korpusa, nosilac Ordena zlatnog grba sa mačevima)
“Prije svega treba reći da smo bili vrlo slabo naoružani, za razliku od neprijatelja koji je imao sve…” (Ibrahim DERVIŠEVIĆ, Komanda brigade, nosilac ratnog prriznanja Zlatni ljiljan i Ordena zlatnog ljiljana sa mačevima)
“Da smo imali sve što podrazumijeva naziv Prva motorizovana brigada mislim da bismo za godinu dana došli do Drine. Međutim, bilo je kako je bilo. Imali smo jedan bestrzajni top; kasnije je došao jedan zis…” (Ivan BERNADIĆ, komandant protivoklopne artiljerije)
“Krenula je akcija osvajanja kote 850. Započeo ju je Slaviša Šućur svojim tenkom. Vrlo brzo nakon toga komandir čete vojne policije Esad Nuhović je postavio zastavu s ljiljanima na vrh kote 850…” (Vahid BEŠIREVIĆ, pratilac Envera Šehovića, nosilac priznanja Zlatni ljiljan)
“Bila je velika čast učestvovati u ovoj bici koja je mnogo značila za moral grada i naše Armije.” (Slaviša ŠUĆUR, tenkist i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)
“Da bismo osvojili kotu 850, većina jedinica morala je preći otvorenu livadu…” (Vahid BEŠIREVIĆ, pratilac Envera Šehovića, nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)
“Zamislite odozdo idu slabije naouružani borci i osvajaju najdominantniju kotu 850. To je da pamet stane da je tako nešto moguće, a i to da Mladićeva tako silno naoružana vojska izgubi te položaje…” (Šefko HODŽIĆ, ratni reporter)
Branioci Sarajeva su 8. juna 1992. godine u žestokom okršaju na brdu Žuč oslobodili vrh Orlić i širi lokalitet prema Volujku i Krstacu, te naseljima Smiljevići i Zabrđe. Zaplijenjene su značajne količine naoružanja i municije, vojne opreme i sanitetskog materijala. Radi se o bici kojom su potvrđeni rezultati “Pofalićke bitke“, te osigurana i učvršćena komunikacija s braniocima s područja Vogošće, odnosno naselja Ugorsko, Bušće i Kobilja Glava. Nakon osvajanja Orlića zauzete su i Kota 850, Vis i Golo brdo, odakle je srpska vojska svakodnevno, najvećim kalibrima, ubijala Sarajevo koje su 1425 dana držali pod opsadom. (Arijana SARAČEVIĆ, 10. 06. 2011. / protest.ba)
KOMANDANT I OBIČNI BORAC
Komandant Enver Šehović za svoje borce bio je jednostavno Šeha.
“On nije bio samo komandant , već i obični borac…” (Vahid BEŠIREVIĆ, pratilac Envera Šehovića, nosilac priznanja Zlatni ljiljan)
“Komandanta Šehovića najbolje oslikava priča kada smo trebali ući u sela Jezera koje je bilo naseljeno srpskim stanovništvom. Sve je bilo spremno, a on nam je prije kretanja u akciju održao govor u kojem nam je rekao da zabranjuje sve represalije nad civilima, rekavši da mi nismo armija jednog ili dva naroda, već cijele BiH…” (Ivan BERNADIĆ, komandant protivoklopne artiljerije)
Ovakvo shvatanje bosanskohercegovačke borbe za slobodu bio je motiv i Radetu Zoranoviću da se priključi još početkom 1992. godine Patriotskoj ligi Pofalići od koje će kasnije nastati Prva slavna motorizovana brigada pod komandom Envera Šehovića.
“Ako ova vojska nije muslimanska ili SDA vojska, nego bosanska, hoću zajedno s vama da se borim protiv četnika.” (Radomir RADE ZORANOVIĆ, borac)
Rade se kao i mnogi drugi bosanski patrioti borio sve vrijeme rata u bosanskoj vojsci sa svojim komšijama, čuvenim ratnicima iz Pofalića. Borio se od Pofalićke bitke preko mnogih bitki na Žuči, do onih posljednjih borbi na Treskavici.
“Mene je jedan događaj uoči Pofalićke bitke oduševio i zato sam ostao vjeran bosanskoj armiji do kraja rata. Uoči bitke nas je postrojio naš komandir čete Zahir Panjeta i strogo naredio da noževe ne smijemo upotrebljavati, niti bilo kakvo zlo ženama, djeci i civilima nanijeti. Da je rekao drugačije, napustio bih ih.” (Radomir RADE ZORANOVIĆ, borac)
Na prijedlog komandanta Envera Šehovića u januaru 1993, Rade Zoranović određen je za člana vojne delegacije RBiH na pregovorima u Ženevi koju su, osim njega, sačinjavali generali Armije RBiH Sefer Halilović i Stjepan Šiber.
“U istoriji Ujedinjenih nacija ja sam tada postavio dva rekorda. Nikad prije nije se dogodilo da u državnoj delegaciji učestvuje običan vojnik, bez čina i to – ranjen. Čak smo i krili da sam ranjen, a rane mi je, tajno, previjao jedan naš zemljak, ljekar.” (Radomir RADE ZORANOVIĆ, borac)
“Zbog velikog broja bosanskih pravoslavaca i Srba u Prvoj slavnoj motorizovanoj brigadi Šehovićevu brigadu su prozvali i Prva slavna – pravoslavna.” (Avdo HUSEINOVIĆ, borac i dokumentarist)
ODLAZAK PO PORODICU
“Za razliku od mnogih drugih koji su željeli sina, Enver je uvijek želio da ima kćerku.” (Zehra ČUSTOVIĆ, sestra)
“Često smo noću ostajali do pred samu zoru i vidio sam koliko je patio za svojom kćerkicom koja je bila s njegovom suprugom u Sokolović Koloniji. On je želio da njegova porodica bude s njim i sam je otišao po njih u decembru 1992.” (Jusuf JUKA LOŠIĆ, oficir ARBiH)
“Iako mu je Vahid Karavelić to zabranio, otišao je preko piste s dva pratioca i doveo ih u Sarajevo.” (Šefko HODŽIĆ, ratni reporter)
“Osjetio sam da je to za njega bilo rasterećenje. Rekao je tada: ‘Ja sam riješio dio svojih problema, sada mogu ići dalje…’” (Salko IDRIZ, komandant OŠTO Novo Sarajevo)
HEROJSKA ODBRANA ŽUČI
Na osnovu dogovora Boban – Karadžić i odnosa međunarodnih faktora prema odbrambenom ratu u našoj zemlji, krajem juna Glavni štab Vojske Republike Srpske odlučio je da je sazrelo vrijeme da se zada završni udarac snagama Armije RBiH. U okviru šire operacije agresora u julu su započeli napadi na položaje naših snaga na Žuči.7
“Od 22. jula 1993. intenzitet napada bio je najjači i od tada se komandant Šehović sve vrijeme nalazi na svom komandnom položaju…” (Mehmed CERO, komandant bataljona, nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)
Žuč je bila ključna tačka odbrane grada. Znali su to svi borci koji su s visova ovog brda svakodnevno gledali Sarajevo.
Kao i uvijek u vrijeme neprijateljskih ofanziva, na ovo brdo na polažaje Armije RBiH padalo je od 2.500 do 3.000 granata dnevno.
“U toku djelovanja njihove artiljerije tranšee od 2,5 metra dubine zaticali smo potpuno zatrpane kao da ih nismo ni iskopali. Obnavljali smo ih svakih 5–6 dana zavisno od intenziteta granatiranja. Sve je bilo poravnato…” (Mehmed CERO, komandant bataljona, nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)
“Komandant Šehović bio je veoma umoran. Danima nije spavao. Stalno u pokretu.” (general Alija ISMET, komanda Korpusa)
Svojim saborcima i doktoru Safetu Biči Enver Šehović je pričao da se osjeća izmoreno, ali nije odustajao. Nekoliko dana uoči pogibije sanjao je kako gazi vodu punu zmija.
27. jula otišao je kući u 1 sat iza ponoći da se odmori i okupa. Nekoliko sati poslije pozivaju ga s komandnog mjesta da se vrati, jer je situacija na bojištu postajala sve teža. Neustrašivi komandant bio je uskoro na isturenom komandnom mjestu odakle je dvogledom posmatrao situaciju na terenu. Šehović naređuje svim svojim oficirima da skupe sve raspoložive snage i da se idu priključiti borcima na linijama.
“Interesantno je da se uopšte nije plašio. Stalno je posmatrao borce, bojišnicu. Okolo su padale granate…” (general Alija ISMET, komanda Korpusa)
“Kota 850 i cijela Žuč je bila u dimu. Pakao. Zemlja je podrhtavala. Ne postoji mjesto gdje granata nije pala. Svaka tranšea i rov bili su zatrpani neprijateljskim granatama. I upravo iz tih tranšea i rovova ustajali su naši borci. Neko ranjen, neko bez municije… Ustajali su i pravili bedem da onemoguće neprijatelja da osvoji naše položaje…” (Salko HAJDAREVIĆ, komandant bataljona i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)
“’Ne znamo šta se dešava; balije izviru iz zemlje’, komentarisali su neprijateljski vojnici preko svojih sredstava veze. Bili su to vanzemaljci iznad Sarajeva.” (Avdo HUSEINOVIĆ, borac i dokumentarist)
POGIBIJA KOMANDANTA
Dok su branitelji grada zadnjim atomima snage zaustavljali neprijateljske snage, jedna granata pogađa neposrednu blizinu Komandnog mjesta.
“Pogledao sam prema mjestu gdje je stajao komandant s dvogledom. Nije ga bilo. Sve oko mene je bilo mrtvo. Na platou ispred komande Zahira Panjete ležali su Zahir i njegov brat Cera. Poginuo je i vozač Alije Ismeta Zlatko Kalamujić. Mirsad Bekrić je ostao bez noge. Enver Velić iz Specijalne jedinice MUP-a teško je ranjen…” (Mehmed CERO, komandant bataljona, nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)
“Priča o Žuči se završava pogibijom Šehovića, braće Panjeta i ranije Safeta Zajke…To je bila jedna prosto mitska priča.” (Šefko HODŽIĆ, ratni reporter)
“Bio je oficir prije svega. Mi vojnici kada to kažemo, znači da je bio čovjek koji se žrtvovao za opće dobro, koji se žrtvovao za sve oko sebe i koji je najmanje mislio na sebe. Sudbina mu je bila da pogine na mjestu koje je oslobodio…” (Vahid KARAVELIĆ, general ARBiH i nosilac Ordena zlatnog grba sa mačevima)
HEROJ GRADA
“Stiče se dojam da naši heroji padaju u zaborav, ali ti ljudi svakako nisu vodili borbu zbog neke afirmacije, već zbog želje da ovaj grad ostane slobodan…” (Hidajet ŠERIĆ, borac)
“Ljudi moraju znati koliko je krvi palo za ovu Bosnu i sjećati se svojih heroja, poginulih boraca i da to vječito ostane upamćeno.” (Ivan BERNADIĆ, komandant protivoklopne artiljerije)
Na brdu Žuč poginula su 624 pripadnika Prve slavne – 111. viteške brigade.
PRVA SLAVNA – 111. VITEŠKA BRIGADA
Usred velike ofanzive Vojske Republike Srpske, 30. jula 1993. probijanjem tunela Dobrinja – Butmir, ispod aerodromske piste, dolazi do deblokade grada. Kroz njega su u toku noći upućena prva pojačanja odbrani Igmana i Bjelašnice. Prva slavna – 111. viteška brigada čiji je prvi komandant bio brigadir Enver Šehović, postat će jedna od najuspješnijih brigada i na ratištu van Sarajeva. Među borcima Prve slavne i Druge viteške brigade koje su osvajale i odbranile Žuč bio je najveći broj dobitnika ratnog priznanja Zlatni ljiljan u Armiji BiH. Pripadnici 111. viteške brigade, njih 71 odlikovano je ratnim priznanjem Zlatni ljiljan. Komandant Prve slavne – 111. viteške brigade Enver Šehović poginuo je tačno 40 dana nakon Safeta Zajke, komandujući odbranom Golog brda. Njihovom pogibijom glavna priča o Žuči je završena. Zajedno su ratovali, zajedno oslobađali zemlju, zajedno postali slavni i u kratkom vremenu otišli u legendu. Danas, jedan kraj drugog leže u mezarju Ali-pašine džamije u Sarajevu.