10.09.1995. – Armija RBiH oslobodila Vozuću

vozucaBitka za Vozuću vodila se u završnom razdoblju rata u Bosni i Hercegovini između Armije RBiH i Vojske Republike Srpske od juna do 10. septembra 1995. u selu Vozuća kod Zavidovića. Cilj Armije RBiH bio je protjerati srpsko stanovništvo i naseliti muslimanske izbjeglice iz Srebrenice i Žepe, ali i otvoriti prolaz za napad na Doboj.
Međutim, potpisivanjem Daytonskog sporazuma u decembru 1995. okončan je rat te su pripreme za napad na Doboj obustavljene. Postrojba El Mudžahid, sastavljena od stranih i bosanskohercegovačkih islamista, bila je ključna za uzeće Vozuće. Nakon pada Vozuće počinjen je pokolj nad ranjenicima i zarobljenicima, a srpsko stanovništvo je protjerano. U ovoj akciji učestvovali su: Općinski štab TO Kakanj, 309. brdska brigada Kakanj, 311. lahka brigada Kakanj, 329. brdska brigada Kakanj, 3. manevarski bataljon Kakanj i 3. bataljon Sedme muslimanske viteške oslobodilačke brigade Kakanj.

Bitka

Pripreme Armije RBiH da zauzme Vozuću u Zavidovićima i planinu Ozren koju je držala Vojska Republike Srpske počele su već u maju 1995. Prva operacija nazivala se Crveni lav, a njome su muslimanske snage potjerale VRS i prekinule njihovu komunikaciju preko Ozrena, stvarajući tako pretpostavke za napad prema Vozući. U napadu prema Ozrenu 27. maja 1995. istakli su se pripadnici odreda El Mudžahid. Nakon samo sedam minuta borbe uspjeli su uzeti strateški važnu kotu Podcjelovo, potpuno razbijajući linije srpske obrane. Prethodno su dvije godine muslimanske snage uzalud pokušavale osvojiti Podcjelovo kojeg su Srbi nazivali “vratima srpske Moskve”. Nakon pada Podcjelova, mudžahedini se brutalno obračunavaju sa srpskim ranjenicima i zarobljenicima sječući im glave. Mudžahedini su načinili i snimku svojih nedjela. U napadu na Podcjelovo poginuo je i emir, jedan od vođa mudžahedina, Abdulah Libi.

U junu je pokrenuta i operacija muslimanskih snaga za napad na Vozuću. Nazvana je “Bitkom ponosa”, a 10. septembra 1995. počela je završna faza te operacije pod nazivom “Uragan 95”. Zapovjednik operacije “Uragan '95” bio je Refik Lendo, zapovjednik operativne grupe “Bosna” na području Žepča i Zavidovića. U operaciji su sudjelovali i Crni labudovi koji su počinili pokolj nad Hrvatima u Grabovici 9. septembra 1993. godine, te druge postrojbe Armije RBiH. Krajnji cilj same operacije bio je progon sprskog stanovništva i naseljavanje između 10 i 15 hiljada muslimanskih izbjeglica iz Srebrenice i Žepe. Sam napad na Vozuću zapovjedio je predsjednik Republike BiH Alija Izetbegović koji je bio zainteresiran i u ishod napada. Pripadnici srpskih snaga na Ozrenu držali su kako ne mogu biti poraženi, međutim, iznenadnim napadom s leđa zavladao je haos u srpskim redovima. Napad s leđa su pripadnici srpske Četvrte ozrenske brigade uočili kada je spaljeno selo iza njih. Za četiri minute mudžahedini su osvojili stratešku kotu Paljenik i srušili cijelu srpsku obranu, a Vozuća se našla u potpunom okpkoljenju. U napadu na srpske snage poginuo je i emir Abu Tabit al Masri. U izvješću Abu Maalija, jednog od emira, navodi se da je u napadu ubijen veći broj srpskih vojnika, dok je 60 njih zarobljeno. Umjesto da ih odvedu u zatvor u Zenicu ili Dom umirovljenika u Zavodivićima, mudžahedini su ih brutalno poklali u svom kampu snimajući svoje radnje. Zarobljenici su također mučeni i od njih je traženo da se međusobno ubijaju, a kasnije su oskvrnjena i tijela ubijenih.

Pad Vozuća otvorio je i mogućnost za muslimanski napad na Doboj, međutim, uskoro je potpisan Daytonski sporazum kojim se okončao rat u Bosni i Hercegovini.

Istrage o zločinima

Povjerenstvo iz Republike Srpske uporno je tragalo za nestalima tijekom borbi za Vozuću. Krajem 1996., predstavnici Povjerenstva Milan Ivančević i Goran Krčmar otišli su u Zenicu na sastanak s generalom Sakibom Mahmuljinom, od kojeg su tražili oslobađanje preostalih ratnih zarobljenika iz KPD-a u Zenici. Mahmuljin je negirao postojanje zarobljenika, no priznao je da su mudžahedini u kampu u Gostovcima pogubili zarobljenike odsijecanjem glava.

IFOR je u augustu 1997. u zatvoru u Zenici ipak pronašao skrivene srpske časnike, Nenada Škrbića iz Banja Luke i Dušana Škrebića iz Teslića. Obojica su bila zarobljena u septembru 1995. u Donjoj Bukovici na Ozrenu. Mahmuljin je imao namjeru mijenjati dvojicu časnika za tijela svoje braće koji su poginuli u borbama sa srpskim snagama u Kozarcu. Preostalih pet vojnika, za koje je Republika Srpska imala podatke da se nalaze u KPD-u Zenica, nisu pronađena. Nisu pronađena ni tijela vojnika ubijenih u kampu u Gostovcima, jer su njihovi posmrtni ostatci iz grobnice pokraj Kučice iskopani i razbacani. Pronađene su kosti, dijelovi lubanja i šaka. Za tri pronađena tijela utvrđeno je da su vojnici Prnjavorske brigade koji su nestali u maju 1995. godine.

U ekshumaciji kod Stoga 1997. pronađeno je 21 tijelo, od toga 17 bez glave. Na susjednoj lokaciji od 17 tijela, 14 je bilo bez glave. Na koti Paljenik u ljeto 1997. pronađeno je još 12 tijela vojnika Srbačke brigade. Povjerenstvo Republike Srpske je kod Vozuće pronašlo 11 lokacija s izmještenim grobnicama. U njima je, prema podacima Povjerenstva, još 137 tijela koja su otkopana i premještena kada je počela istraga. Nalazi Dokumentacijskog centra za ratne zločine u Banja Luci upućeni su u Haag. Haški istražitelji su dugotrajnom istragom potvrdili istinitost i originalnost prikupljenih dokaza. Njihov dosje jasno je utvrdio odgovornost odreda El Mudžahid za počinjene ratne zločine, ali se bavio i širim djelovanjem mudžahedina u sklopu Trećeg korpusa Armije RBiH.

U decembru 2014. godine, potpredsjednik Federacije BiH Mirsad Kebo predao je Tužiteljstvu BiH dokumentaciju koja se odnosi na sumnju da su neki bošnjački dužnosnici na visokim položajima prešutili brutalne likvidacije odsjecanjem glava srpskih vojnika koje su počinili mudžahedini.