Kraj Haškog tribunala

Posljednjeg dana ove godine Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju prestaće da postoji nakon četvrt vijeka rada i 103 suđenja optuženima za ratne zločine počinjene u ratovima krajem 20-tog stoljeća.

Izricanje presude Žalbenog vijeća šestorici optuženih u predmetu Herceg Bosna u srijedu 29. novembra biće posljednji pravosudni čin Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), poznatijeg  kao Haški tribunal. Nakon izricanja te pravosnažne presude uslijediće u decembru formalna procedura zatvaranja tog međunarodnog suda nakon 24 i po godine postojanja i rada.

Osnovao ga je Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija rezolucijom 827 od 25. maja 1993. godine, dok je rat u Bosni i Hercegovini razarao tu zemlju i dok su svakodnevno činjeni do jučer nezamislivi ratni zločini. “Ovaj sud je rođen kao posljedica šoka što se takvi zločini mogu događati na evropskom tlu manje od 50 godina od kraja Drugog svjetskog rata, i osnovan je iz iskrene volje da se sukobi zaustave a počinioci privedu pravdi”, rekao je malteški sudija Karmel Ađus (Carmel Agius), koji je 16 godina član vijeća, pred kojima se sudilo optuženima za ratne zločine, a danas je predsjednik MKSJ. U tom svojstvu će na svečanoj ceremoniji u decembru i zatvoriti Haški tribunal.

Carmel Agius in Serbien (picture alliance/PIXSELL/S. Ilic)Predsjednik Haškog tribunala Karmel Ađus (Carmel Agius)

Za sudiju Ađusa, osnivanje Haškog tribunala “bio je hrabar i inovativan eksperiment bez presedana”. Bio je to prvi međunarodni sud koji su osnovale Ujedinjene nacije i, po riječima sudije Ađusa, u vrijeme njegovog osnivanja niko nije znao kako će funkcionisati. Bilo je mišljenja da ne može uspjeti jer neće imati nikakvu podršku država zahvaćenih ratovima, a ni međunarodne zajednice. Niko tada nije vjerovao da će postojati gotovo četvrt stoljeća, podići 160 optužnica i donijeti 103 presude optuženima za ratne zločine, među kojima su bili političari visokog ranga i najviši vojni zapovjednici.

Suđenja najodgovornijima za ratne zločine

Prvo suđenje u Haškom tribunalu je počelo 7. maja 1996. godine, tri godine pošto je osnovan i dvije kako su postavljeni pravni temelji na osnovu kojih će raditi. Taj posao obavili su prvi predsjednik Tribunala, Italijan Antonio Cassese (Kaseze) i 11 prvih sudija. Kad je izveden prvi optuženi u sudnicu (a bio je to Duško Tadić, koji će biti osuđen na 20 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti počinjenih u Kozarcu kod Prijedora 1992.) već je bilo podignuto četrnaest optužnica protiv 57 osoba.

Već od prvog suđenja vodeći ljudi Tribunala su ocijenili da se njihova misija ne može i ne smije svesti na izvođenje pred lice međunarodne pravde i kažnjavanje običnih izvršilaca, nego se koncentrisati na osobe na komandnim i rukovodećim funkcijama, najodgovornije za izbijanje i rasplamsavanje sukoba i zločine koji su obilježili ratove na području bivše Jugoslavije. Od prvog suđenja do izricanja posljednjih presuda prošle i ove sedmice, u periodu od 21 godinu na stotine sudskih zasjedanja u tri sudnice vođeni su postupci najodgovornijima za ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava, a među njima su bili šefovi država, predsjednici vlada, načelnici generalštabova, ministri unutrašnjih poslova i mnogi drugi politički, vojni i policijski funkcioneri visokog ranga na raznim stranama u sukobima u bivšoj Jugoslaviji.

Donesene su 83 presude na dugogodišnje kazne zatvora, među kojima pet na doživotni zatvor, ali je izrečeno i 19 oslobađajućih presuda. I prve i druge presude izazvale su i danas izazivaju suprotstavljene ocjene javnosti u zemljama bivše Jugoslavije. Tako je i sa posljednjom, presudom na doživotni zatvor, izrečenom prošle sedmice Ratku Mladiću, komandantu Vrhovnog štaba Vojske Republike Srpske za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja u ratu u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine.

Bez obzira na različito prihvatanje, ova presude je od ogromnog značaja za ideju pravde koju je zastupao Haški tribunal i njena uloga je bez presedana u borbi protiv nekažnjivosti. Ta presuda je učinila kredibilnom ideju da svako na ovom svijetu, bez obzira na kakvoj se visokoj vojnoj ili političkoj funkciji nalazio, može biti izveden pred međunarodni sud i odgovarati za zločine koji su počinjeni pod njegovom komandom ili vlašću.

Nedostaci i sporne odluke

Istorijsko mjesto i značaj Haškog tribunala tek treba da se definiše. U trenutku kad se okončava njegov rad, može se reći da je imao nedostataka i donosio je sporne odluke, ali to ne umanjuje njegova dostignuća.

Izvjesno vrijeme Tribunal je radio kao mašina za oslobađajuće presude, i tad je pretrpio najveće kritike. Najprije osuđeni na teške dugogodišnje kazne ztvora, hrvatski generali Ante Gotovina i Mladen Markač, a poslije njih srpski general Momčilo Perišić oslobođeni su u žalbenom postupku svake krivice. Uz njih i šefovi Državne bezbjednosti Jovica Stanišić i Frenko Simatović, i tu u prvostepenom postupku. Posljednjoj dvojici je, međutim, obnovljeno suđenje.

Kritičari Tribunala su navodili kao teške nedostatke njegovu sporost, velike troškove, birokratizovanost 1300 zaposlenih, ali zapostavljali da je ono što je postigao ugrađeno u osnivanje stalnog međunarodnog suda za ratne zločine (MKS), čije sjedište je takođe u Hagu. Haški tribunal (MKSJ) koji završava rad i stalni međunarodni sud (MKS) koji je počeo da radi, u kolektivnoj civilizacijskoj svijesti biće institucije kojima će se priznati da su utjecale na istorijska zbivanja.

Da Tribunal nije osnovan…

Međunarodno pravo ne funkcioniše savršeno, ali Haški tribunal je potvrdio da ono postoji. Da Tribunal nije osnovan mnogi od onih za koje je na suđenjima dokazano da su počinili ratne zločine ili su odgovorni za njih niti bi bili gonjeni niti suđeni. Bez Haškog tribunala i aktivnosti sudova za ratne zločine u regiji, koji su takođe daleko od savršenstva, bile bi znatno manje ili ih ne bi bilo. Pošto ratni zločini ne zastarjevaju, ti sudovi će imati još veoma mnogo posla. Haški tribunal im je u naslijeđe ostavio stotine i hiljade učesnika u ratovima u bivšoj Jugoslaviji protiv kojih treba sprovesti istragu da bi se utvrdilo da li je sumnja da su počinili ratne zločine osnovana ili ne.

Den Haag Bosnien Niederlande Radovan Karadzic Internationaler Strafgerichtshof (picture-alliance/dpa/R. van Lonkhuijsen)Mehanizam za međunarodne krivične sudove će, kao nasljednik Haškog tribunala, donijeti drugostepenu presudu Radovanu Karadžiću

Još od 2003. godine Tribunal je u partnerskom odnosu s nacionalnim pravosudnim sistemima i sudovima u bivšoj Jugoslaviji, koji prije svega treba da se bore za više pravde za žrtve. “Ovaj posao neće se završiti zatvaranjem Tribunala. Preživjeli iz svih zajednica još uvijek čekaju na pravdu”, rekao je Serge Brammertz (Serž Bramerc), posljednji glavni tužilac ovog suda, koji će istu funkciju zadržati i u Mehanizmu za medjunarodne krivične sudove, nasljedniku Haškog tribunala. Pred tom pravosudnom instancom biće izrečene drugostepene, to jest definitivne pravosnažne presude Radovanu Karadžiću i Vojislavu Šešelju.

Iako je donosio i kontroverzne odluke, paradoksalne presude i imao promašaja, Haški tribunal će u istoriji prava ostati zabilježen kao projekt, čiji smisao neće moći da se ospori i koji je doprinio i još će doprinositi zaštiti, ali i moći vladavine humanitarnog prava.

I kad za mjesec dana završi svoj rad vrata arhiva Haškog tribunala neće se zatvoriti. Za 24 i po godine rada u njemu je sakupljen ogroman broj dokumenata o ratovima u bivšoj Jugoslaviji i oni, uz ono što je zabilježeno u dokaznim postupcima u sudnicama, sačinjavaju impresivan arhiv koja će u budućnosti pomogati, ako ne i presudno omogućavati istoričarima da stvore kompletnu sliku tragičnih sukoba koji su razorili zemlju Jugoslaviju.

 

  • DW.DE
  • Autor Dževad Sabljaković