Operacija Oluja: Dečja sećanja na izbegličku kolonu

Milos OlujaDvadeset godina pošto je zbog operacije “Oluja” izbegao zajedno sa majkom, dva kofera i jednom igračkom, slike izbegličkih kolona i spaljenih kuća i dalje su žive u sećanju 24-godišnjeg Miloša Ivaniševića.

Bilo je to u zoru 4. avgusta 1995. godine, u stanu u nacionalnom parku Plitvice u tadašnjoj Republici Srpskoj Krajini – državici srpskih pobunjenika u Hrvatskoj koja nije dugo potrajala – kada je četvorogodišnji Miloš Ivanišević čuo vesti koje će zauvek promeniti njegov život.

Došao je kolega njegovog oca i rekao da Hrvatska vojska napreduje i da njegova porodica mora odmah da beži. “Bilo je oko 7 ujutru kad smo krenuli. Došao je i rekao nam da se brzo pakujemo, da, je l te, dolaze, moramo da idemo”, priča Miloš za BIRN.

Na brzinu su spakovali šta su mogli u svoj stari “volksvagen golf” i krenuli na put, put do Banjaluke koji je trajao četiri dana, a zatim za Beograd. Nije bilo vremena da se sve spakuje, a sigurno ne dečje igračke.

“Imao sam kod sebe jednu formulu što mi je tata kupio, onaj na daljinac, znaš, to mi je jedina igračka koju sam uspeo da ponesem”, seća se Miloš sa setom u glasu.

Formula Photo courtesy of Milos Ivanisevic

Miloš i dalje čuva igračku koju je poneo sa sobom kada je 1995. godine izbegao uz Hrvatske.

 

Nedugo zatim, našli su se u dugoj koloni srpskih izbeglica. Bio je to prvi od četiri dana operacije “Oluja” – vojne opracije u kojoj su hrvatske snage pobedile srpske pobunjenike i povratile 18 odsto teritorije, koja je od 1991. godine bila pod kontrolom Srba. U predstojećim danima, iz Hrvatske je izbeglo oko 200,000 Srba.

“Sećam se te jedne kuće koja je bukvalno eksplodirala kad smo mi prolazili pored nje, takođe sam video i dosta onako auta sa strane, uništenih, i plamen okolo”, priča Miloš.

U Banjaluci su ostali kod prijatelja dok su četiri dana čekali njegovog oca Boru, koji je radio na vojnom aerodromu u obližnjem gradu Udbina. “Sećam se da sam od njih dobio jedan ceo kofer pun igračaka. Imam još 90 posto od toga”, kaže on kroz osmeh.

Ali osmeh onda nestaje. “U toj situaciji, poklon je bilo nešto lepo, neka lepa stvar. Iako sam imao četiri godine, znao sam da nešto nije u redu, tate nije bilo, znaš da ljudi okolo ginu, mnogo toga vidiš…”

Do sredine avgusta, njegova porodica je bila na sigurnom u Beogradu, gde su utočište našli kod rođaka njegove majke. Zahvaljujući čvrstim porodičnim vezama, izbegli su sudbinu mnogih drugih izbeglica iz Hrvatske, koji su poslati na Kosovo i kojima nije dozvoljeno da ostanu u Beogradu. “Pored auta, sva naša impovina je 200 maraka. Ali bili smo dobro”, seća se on.

Život nakon “Oluje”

Miloš (desno) sa rođacima na proslavi rođendana 1994. godine. Foto: Ljubaznošću Miloša Ivaniševića
U godinama koje su usledile porodica Ivanišević se nastanila u selu Novi Banovci, na nekih 30 kilometara od Beograda. Milošev otac je nastavio vojnu karijeru u Vojsci Srbije, a njegova majka je našla posao kao knjigovođa. Miloš je kasnije upisao fakultet, a ostalo mu je još nekoliko ispita da diplomira na Fakultetu političkih nauka.

Međutim, Beograd i Srbija nisu njegov dom. Hrvatska jeste.

Nakon nekoliko godina sudskih procesa porodica Ivanišević uspela je da povrati kuće u Plitvicama, samo zbog toga što su imali sva neophodna dokumenta o vlasništvu. Pre pet godina, otvorili su apartmane u obnovljenoj kući i fokusirali se na turizam, zbog čega svake godine nekoliko meseci provedu u Hrvatskoj.

Miloš se prvi put nakon Oluje vratio u Plitvice 2001. godine.

“Kad smo se vratili, po tim pomoćnim kućama su bili ispisani grafiti Srbe na vrbe, Srbi na dno Drine – svuda su bili ti natpisi”, seća se on.

Osim toga, priznaje da nije bilo nikakvih neprijatnosti. Njihove stare komšije Hrvati dobro su primile porodicu Ivanišević, jer se njegov otac i pre rata dobro slagao sa njima.

“Na kraju se sve svede na iste živote, jer nije narod kriv. Ja ne mrzim nikoga”, kaže Miloš.

Ovaj 24-godišnjak kaže da Plitvice zove svojim domom, mesto iz koga je izbegao 1995. godine. Novi Banovci su samo usputna stanica. Čim završi studije, više vremena će posvetiti porodičnom poslu i planira da duže periode provodi u Hrvatskoj.

Kada leti poseti Plitvice, kako kaže, postoji samo jedna mana – proslava godišnjice Oluje na obližnjem sportskom terenu.

“Tih dan se osećam cinično. Ne mogu da kažem da sam ljut. Oni imaju svoju viziju toga, oni misle da su nešto oslobađali.”

 

balkaninsight.com