Refik Hodžić je novinar iz Prijedora. Radio je kao glavni i odgovorni urednik nezavisne radio stanice “Slobodni radio Prijedor”, suosnivač je nezavisnog magazina “Novo ogledalo”, a iz Bosanske Krajine je izvještavao i za RTV BiH i magazin “BH Dani”. U septembru 2000. godine počinje da radi pri Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju, gdje vodi kancelariju za odnose sa javnošću u BiH, a službovao je i kao glasnogovornik Tribunala. Bio je član tima koji je radio na uspostavljanju Vijeća za ratne zločine Suda BiH i prvi šef njegove službe za informisanje. Suosnivač je producentske kuće XY Films i koautor nekoliko dokumentarnih filmova i televizijskih serija koje se bave zaostavštinom ratnih zločina u BiH. Danas radi kao direktor komunikacija pri Međunarodnom centru za tranzicijsku pravdu u New Yorku.
S njim smo razgovarali o procesu pomirenja u BiH kroz prizmu suočavanja s prošlošću.
GlobalX: Bavite se tranzicionom pravdom. Taj koncept pravde, iako često u javnosti spominjan, mnogima je nejasan. Možete li ukratko reći o tome nešto?
Refik Hodžić: Mislim da pogrešna tumačenja uglavnom dolaze zbog prefiksa „tranziciona“. Spadam u grupu ljudi koja smatra da je paradigma o tranziciji društava iscrpljena, naročito kada se radi o konceptu pravde kao političkom prerogativu nakon perioda u kojem su sistematski kršena ljudska prava, bilo tokom konflikta ili nekog autoritarnog režima. To vjerovatno čudno zvuči kada dolazi od nekoga ko radi za organizaciju koja se zove „Međunarodni centar za tranzicijsku pravdu“. Definicija koju ja koristim naslanja se na tumačenje Josea Zalaquetta, akademika iz Čilea koji je još 1989. udario temelje konceptu tranzicione pravde kao društvene strategije bavljenja posljedicama sistematskih zločina i kršenja ljudskih prava koja ima dva osnovna cilja: pružanje pomoći i obeštećenja žrtvama kako bi se, koliko je to god moguće, ublažile posljedice pretrpljene boli, štete i nepravde; te sprečavanje da se takva sistematska kršenja ljudskih prava ikada više ponove. Ovakva strategija obično može uključivati mehanizme kao što su krivično gonjenje počinilaca, reforme institucija, programe reparacija, simbolička ili materijalna obeštećenja žrtava, memorijalizaciju, obrazovne programe. Temelj takve strategije je uvijek i neizostavno istina o počinjenim zločinima, a sama strategija je obično dijelom šireg društvenog i politčkog projekta obnove povjerenja u institucije, pomirenja i rekonstrukcije društva. To je moje shvatanje pojma „tranziciona pravda“.
GlobalX: Za bilo kakvu primjenu tranzicione pravde potrebno je uzeti u obzir društveni i historijski kontekst zemlje u kojem djelujemo. Koja je specifičnost BiH u odnosu na neku drugu zemlju kad je tranziciona pravda u pitanju?
Refik Hodžić: Dva su glavna faktora koja oblikuju proces tranzicione pravde u Bosnu i Hercegovini koji nominalno traje u zadnjih 20 godina: nametanje različitih mjera od strane međunarodne zajednice i potpuno odsustvo političke volje domaćih političara da se sistematski bave posljedicama zločina.
Mi nikada nismo ni imali autentičan proces oporavka društva od posljedica sistematskih zločina i masovnih kršenja ljudskih prava počinjenih tokom rata. Nije bilo političkog projekta koji bi proizišao iz spoznaje da bez toga stvaramo plodno tlo za nekakav budući sukob. Sve što je na polju tranzicione pravde kod nas rađeno bilo je određeno postojanjem i prioritetima Tribunala u Hagu. Taj sud je uokvirio sve što se ticalo odgovornosti za zločine, prava žrtava na istinu i pravdu, političke odgovornosti spram tih pitanja, pa čak i mogućnosti konsenzusa o istorijskim činjenicama. Diskurs oblikovan postojanjem Tribunala i politikom Evropske unije (takozvana „policy of conditionality“), UN-a, OHR-a i drugih međunarodnih institucija svodio na to da li ste za ili protiv Tribunala, da li prihvatate njegove presude ili ne, da li neka država sarađuje sa Tribunalom ili ne, bez ikakvog napora domaćeg političkog establišmenta ili dužnosnika „međunarodne zajednice“ da prihvate odgovornost za sveobuhvatan proces suočavanja sa posljedicama zločina u okviru kojeg je krivično procesuiranje zločinaca tek jedan dio. Vrlo važan, ali ne i jedini ili određujući.
Tako da se sve što je učinjeno do aprila 2006. odvijalo u jednom političkom vakumu, iako se nakon Komisije za Srebrenicu, Čavićevog izvninjenja, osnivanja Komisije za Sarajevo, i raznih inicijativa civilnog društva, činilo da se stvari kreću u pozitivnom smjeru. Nakon kraha „Aprilskog paketa“, Milorad Dodik pravi zaokret u kojem su osnovne poluge njegove politike negiranje genocida i rehabilitacija ratnih zločina. Njegovi partneri iz „stranaka sa sjedištem u Sarajevu“ su prihvatili takav politički diskurs, uveliko profitirajući na ispraznom javnom suprostavljanju Dodikovom negiranju zločina (dok je privatno Dodik uvijek bio Mile, Mićo, drug i kolega), učestvujući zdušno u obesmišljavanju bilo kakvih procesa suočavanja sa posljedicama zločina i odgajajući novu generaciju na narativima mržnje i sukoba. Stvaranje ovakvog konteksta „nastavka rata drugim sredstvima“ odlično je poslužilo za skretanje pažnje glasačima sa posvemašnje korupcije, divljačkog bogaćenja političara i njima bliskih krugova i opšteg urušavanja institucija države. U takvom kontekstu, sve što smo uradili na kažnjavanju ratnih zločinaca, utvrđivanju istine o zločinima, traženju nestalih, memorijalizaciji, nije imalo skoro pa nikakvog uticaja na ozdravljenje društva. Kao kada uzimate antibiotike a istovremeno pijete enormne količine alkohola. Jednostavno ne djeluje.
GlobalX: Kako bi Srebrenicu bilo najbolje promatrati iz te perspektive?
Refik Hodžić: Srebrenica je jezivo ishodište politike razdvajanja naroda, isključivosti i mitova o superiornosti jednih nad drugima. Svaki genocid je krajnja manifestacija rasizma. Tako je i genocid počinjen u Srebrenici direktna posljedica politike čiji su nosioci na samom početku odlučili da je sistematsko istrebljenje drugih naroda legitimno oruđe za ostvarenje krajnjeg cilja – stvaranja srpske države zapadno od Drine. Ovo mora biti polazište u promišljanju strategije koja bi se bavila posljedicama genocida u Srebrenici. Takva strategija bi, dakle, pored svega što se čini na krivičnom gonjenju počinilaca, pronalasku tijela žrtava, reparacija njihovim porodicama, memorijalizaciji, morala prije svega biti zasnovana na sveobuhvatnoj istini o okolnostima koje su dovele do provedbe genocida i delegitimizaciji politike koja ga ja usvojila kao oruđe za provedbu strateških ciljeva.
Teški su to razgovori, jer podrazumijevaju spremnost Bošnjaka da prihvate srpsku perspektivu o legitimnosti borbe za Republiku Srpsku kao nekakav sigurnosni okvir srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, kao i spremnost Srba da priznaju da je njihovo rukovodstvo delegitimisalo tu borbu prihvatanjem genocida kao sredstva kojim bi politički cilj bio ostvaren. Biljana Plavšić je to u svom priznanju krivice objasnila kao niko prije nje, kazavši kako za zločine koje su počinile snage pod njenom komandom „objašnjenja samoodbrane i opstanka ne pružaju opravdanje. Na kraju, čak i naši sunarodnici su rekli da smo u ovom ratu izgubili svoju plemenitost. Čineći ovo, mi u rukovodstvu smo prekršili najosnovniju dužnost svakog ljudskog bića – dužnost da se uzdrži i poštuje dostojanstvo drugih. Bili smo opredeljeni da učinimo sve što je neophodno da prevladamo.”
Iako je Plavšićka kasnije povukla svoje priznanje, to ne umanjuje značaj ovog objašnjenja kada se radi o smjeru u kojem razgovor i edukacija mladih o Srebrenici treba da idu ako zaista želimo da koliko-toliko zacijelimo tu užasnu otvorenu ranu na polomljenom tijelu Bosne i Hercegovine. Nažalost, meni se čini da smo još godinama daleko od toga.
GlobalX: Kako komentirate posljednja dešavanja koja uslovljavaju neka politička poigravanja sa Srebrenicom. Evo krenimo od hapšenja Orića.
Refik Hodžić: Nažalost, Srebrenica je najprofitabilnija moneta najljigavijim manipulatorima koje su izrodile političke scene postratne Bosne i Hercegovine i Srbije. Niz je likova koji se nisu libili da grade ili učvršćuju političke karijere na kostima srebreničkih žrtava. S jedne strane oni što prizivaju „svoje“ mrtve kao ultimativnu potvrdu sopstvene i bošnjačke bezgrešnosti i prava na politiku lišenu bilo kakvih kompromisa, a s druge oni što su, znajući kakva neuralgična tačka je Srebrenica za bošnjačko kolektivno biće, poricanjem istine i ponižavanjem žrtava sebi gradili imidž zaštitnika Srba koji će ih „spasiti stigme genocidnog naroda“. Hapšenje Nasera Orića je tek zadnja epizoda u toj odvratnoj priči.
Ne želim uopšte da igram tu igru i raspravljam o optužbama protiv Orića, tu su Tužilaštvo i Sud BiH da odlučuju. Ali, implikacija da su Orićevi navodni zločini opravdanje za genocid je koliko lažna – jer nisu, plan nije bio osvetnički, nego je bio hladan, opširan, sveobuhvatan i sistematičan i imao je za cilj provedbu druge tačke iz „Strateških ciljeva srpskog naroda u BiH“ usvojenog 12. maja 1992: „uklanjanje Drine kao granice između srpskih država“ – toliko i jeftina, tek uhljupski pokušaj da se halabukom oko Orićevog predmeta skrene pažnja sa razgovora o tome kako je bilo moguće da je nečija politika mogla usvojiti genocid kao legitimno sredstvo.
GlobalX: Najzvučnija reakcija na hapšenje bila je mogućnost odgođanja dženaze. Šta je to za vas značilo?
Refik Hodžić: Mislim da je potpuno nebitno šta je to za mene značilo, pa bih se uzdržao iznošenja ličnih stavova po tom pitanju. Međutim, trebalo se zapitati šta je to značilo materi koja dvadeset godina čeka da ukopa pet kostiju sina jedinca iskopanih iz pet različitih grobnica, a koja nema pristupa stolu za kojim se takve političke odluke donose. Ili šta bi to značilo sestri koja je umrla prije dvije godine a nije dočekala da ukopa svoga brata. Čuvari narativa o bošnjačkoj žrtvi sebi ponekad prelako daju za pravo da se igraju politike kostima žrtava.
GlobalX: Potom je Orić izručen BiH, a onda su sa srpske strane počeli odustajati od svojih dolazaka u Srebrenicu. Bilo je: ako Orića izruče nama, doći ćemo u Srebrenicu, pod uslovom da nas Bošnjaci tamo žele, nakon što je izručen BiH to je sad veoma upitno. Šta je to?
Refik Hodžić: Ovdje govorite o Aleksandru Vučiću. Svi potezi njegove vlade i njegovog tužilaštva za ratne zločine vezani za hapšenje Orića i eventualni dolazak u Srebrenicu bili su usmjereni na neutraliziranje britanskog prijedloga rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a o genocidu u Srebrenici u srpskom javnom diskursu i isključivo namijenjeni za domaću upotrebu. I pored njegove ponekad neobjašnjive metamorfoze iz zapjenjenog zagovarača ubijanja „stotinu Muslimana za jednog Srbina“ u modernog, proevropskog političara, ja mu ništa ne vjerujem. Stoga ne smatram da bi njegov dolazak u Srebrenicu išta značio sve dok mu ne prethode konkretni potezi kojima će se demonstrirati jedan drugačiji pristup istini i pravima i osjećanjima porodica žrtava srebreničkog genocida. Neka Vučić naloži Ministarstvu prosvete Srbije da u udžbenike istorije uvrsti činjenice o genocidu sadržane u presudama Međunarodnog suda pravde, MKSJ-a i Komisije za Srebrenicu Vlade RS-a, i ne treba nikada ništa drugo uraditi po tom pitanju, od njega dosta.
GlobalX: Bakir Izetbegović kaže da će posjećivati srpska stratišta. Što nije ranije?
Refik Hodžić: Zato što to nije bilo politički profitabilno.
GlobalX: Kad je tranziciona pravda u pitanju, koji su najveći uspjesi postignuti u BiH, ne mora nužno biti u vezi sa Srebrenicom?
Refik Hodžić: Na prvom mjestu je sigurno krivično gonjenje ratnih zločinaca. Sud i Tužilaštvo Bosne i Hercegovine su, uz sve probleme koje imaju, unutrašnje i vanjske pritiske, i nesmiljene napade Dodikovog režima, napravili ogroman posao u procesuiranju ratnih zločina. Svjestan sam mnogih zamjerki porodica žrtava na njihov rad, ali ipak se ne može osporiti da je ovo, zajedno sa nekim predmetima vođenim na kantonalnim i okružnim sudovima, napredak vrijedan pažnje i u svjetskim okvirima kada se radi o domaćim suđenjima za ratne zločine. Potom je tu potraga za nestalim osobama koju predvodi ICMP, uz sve legitimne zamjerke porodice žrtava na rad Instituta za traženje nestalih. Organizacije porodica žrtava i druge organizacije civilnog društva su napravile ogroman posao na raznim frontovima, od borbe za memorijale i priznanje zločina do tužbi pred Evropskim sudom za ljudska prava i domaćim sudovima, gdje su stvoreni presedani poput naloga Vladi RS-a da osnuje Komisiju za Srebrenicu do nedavne odluke o sudskom obeštećenju za žrtve seksualnog nasilja. Sve su to uspjesi i ima ih previše da bi ih nabrajao, ali ipak mislim da je najznačajnija stvar koja nam se na ovom polju desila ipak Tribunal u Hagu i uticaj koji je imao na spoznaju da zločini ne mogu proći nekažnjeno. Uz sve promašaje tog suda, a bilo ih je mnogo (znam jer sam dugo radio za njega), ipak mislim da su velike šanse da bi bez Tribunala Radovan Karadžić danas bio u Predsjedništvu BiH a Simo Drljača i dalje komandir MUP-a u Prijedoru.
GlobalX: Šta je za vas danas Prijedor?
Refik Hodžić: Magično mjesto moga djetinjstva kojeg više nema, gradić izranjavan najintimnijim, komšijskim nasiljem iz nedavne prošlosti u kojem danas žive i bore se neki od najboljih i najgorih ljudi koje znam.
GlobalX: Može li se u Prijedoru uraditi on šta se do sada uradilo u Srebrenici, s obzirom da su zločini u Prijedoru manje poznati međunarodnoj javnosti.
Refik Hodžić: Kao Prijedorčanin, ne bih nikada želio da vidim da se u Prijedoru radi ono što se po pitanju zločina radi u Srebrenici. Iako ne volim poređenja te vrste, iskreno mislim da se u Prijedoru učinilo više po pitanju suočavanja sa posljedicama zločina nego u Srebrenici. Naročito ako se uzme u obzir da, za razliku od Srebrenice, u Prijedoru međunarodna zajednica nikada nije intervenisala po pitanju odgovornosti za zločine, memorijalizacije ili ulaganja u zajednicu koja je pretrpjela sistematsku destrukciju. Međutim, u Prijedoru je do sada za ratne zločine procesuirano 65 lica, (38 pravosnažno osuđenih i 27 u postupku), što samo po sebi govori o hrabrosti porodica žrtava i aktivista koje rade na prikupljanju dokaza, na podršci svjedocima i pravosuđu. A kao nigdje drugo u Bosni i Hercegovini, aktivizam porodica žrtava i boraca za ljudska prava doveo je priču o odgovornosti za zločine u stvarni i simbolički centar grada – na glavni gradski trg. Ima li ikoga u Bosni i Hercegovini ko nije čuo za Dan bijelih traka i borbu roditelja ubijene djece u Prijedoru za spomenik u centru grada?
Naravno, Prijedor nema to prisustvo međunarodne zajednice niti interes bošnjačke politike kakvo ima Srebrenica, i aktivisti o kojima sam govorio su najčešće prepušteni sami sebi, ali je s druge strane uticaj onoga što oni rade na nivou lokalne zajednice istinski konstruktivan i dubok.
GlobalX: Tranziciona pravda do konačne pravde, koliko će trajati?
Refik Hodžić: Nema tu nekih rokova trajanja. Trajaće sve dok ima žrtava koje i dalje ispaštaju posljedice zla i nepravde koja im je nanesena. Trajaće sve dok ne budemo stvorili društvo u kojem će postojati minimum povjerenja među ljudima, ali i povjerenja građana u institucije kao zaštitnike prava svih građana, povjerenja da su u stanju spriječiti neke buduće sistematske zločine. Trajaće dok i zadnji zločinac sjedi kod kuće bez da ga je neko pozvao na odgovornost zbog njegovog zločina. Trajaće sve dok se bude poricala istina a djeca se budu učila mržnji i isključivosti. Procesi ovakve vrste su dugoročni i njihovo trajanje je direktno proporcionalno razmjerama zločina, ali i obrnuto proporcionalno naporima države da se saniraju njihove posljedice.
GlobalX: U Prijedoru smo imali neumjesna komentiranja i načelnika ali i drugih aktera vlasti o načinu na koji se obilježava stradanje tamošnjih Bosnjaka i Hrvata. Kako to komentirate?
Refik Hodžić: Vlast u Prijedoru predvođena gradonačelnikom Markom Pavićem ne zna kako da se nosi sa aktivizmom porodica žrtava i boraca za ljudska prava, otud neumjesne izjave, napadi u režimskim medijima i njihovim desničarskim satelitima. Sve je bilo dobro dok su se komemoracije zadržavale u bošnjačkim i hrvatskim naseljima i podalje od javnog diskursa grada, dok je to bila „bošnjačka i hrvatska priča“, dok istini o razmjerama zločina nisu bili izloženi i građani Prijedora srpske nacionalnosti, naročito mladi. Čak je i sam gradonačelnik prisustvovao dženazama i komemoracijama. Međutim, kada su porodice žrtava počele da traže jednakost sa tretmanom koji imaju poginuli srpski borci i žrtve srpske nacionalnosti, tada je počela histerija, pa negiranje, zabrane i napadi. Policija je zabranjivala skupove, organizacije koje okupljaju preživjele i porodice žrtava nesrpske nacionalnosti su šikanirane i zabranjeno je njihovo finansiranje iz budžeta, a okupljanja porodica žrtava i onih što ih podržavaju nazivana su „gej paradama“. Međutim, aktivisti nisu popustili, naprotiv. Danas se za borbu za prava žrtava u Prijedoru zna od Novog Zelanda do sjevera Švedske, a Paviću i njegovoj ekipi najteže pada sve veći broj mladih aktivista srpske nacionalnosti iz Prijedora koji se priključuje ovoj borbi.
GlobalX: Hoće li se u Prijedoru konačno stvari početi pomjerati po pitanju ratnih zločina?
Refik Hodžić: Prijedor je opština sa najvećim brojem osoba procesuiranih za ratne zločine na svijetu, ako izuzmemo Ruandu gdje su stotine hiljada ljudi prošle kroz tradicionalne gachacha sudove. Mogu se usuditi da kažem da po tom pitanju stvari dobro stoje, daleko od savršenog, ali sada je već poprilično jasno da niko od zločinaca ne može mirno da spava i da ga samo smrt može spasiti od kazne. Međutim, to još ne znači da postoji svijest o potrebi da se zločin prizna na jednom javnom, institucionalnom nivou, da se sve žrtve tretiraju jednako, da se žrtvama sistematskog zločina mora posvetiti posebna pažnja, da se činjenice o zločinima počinjenim nad Prijedorčanima nesrpske nacionalnosti uvrste u muzejsku postavku grada Prijedora i druge relevatne sadržaje koji pričaju priču o istoriji našeg grada. To je front na kojem se trenutno vode najžešće bitke, ali u ishod ne sumnjam. Naravno, trajanje ove borbe uveliko zavisi i od šireg političkog konteksta, ali ja sam uvjeren da će jednoga dana neki Žarko ili Jelena iz prijedorske gimnazije pisati sastav o malom Adisu Hopovcu, kojeg su ubili tu, u našem Prijedoru, a da nije bio napunio ni šest godina.
GlobalX: Koncept tranzicione pravde uključuje uklanjanje kršilaca ljudskih prava u prošlosti iz javnog života, reformu javnih institucija da bi se spriječilo ponovno kršenje ljudskih prava, itd. Da li je takvo što realno kod nas očekivati?
Refik Hodžić: Jeste, realno je očekivati da u institucijama ne mogu raditi ljudi odgovorni za zločine i teška kršenja ljudskih prava. To je minimum ispod kojeg ne možemo ići u našem kontekstu, naročito zbog destruktivnog uticaja takvih ljudi na instuticije u postratnom društvu poput našeg. Kod nas su u nekoliko navrata provođene reforme državnih institucija poput sudstva, policije, vojske, i tu su već učinjeni neki značajni pomaci. Međutim, kada god čujemo kako je negdje neki policajac uhapšen zbog ratnih zločina bude nam jasno kako to sito nije bilo dovoljno gusto, i da se mora ponovo prosijati. Ovdje moram potcrtati ulogu civilnog društva koje može puno doprinijeti na dokumentiranju takvih osoba i njihovom javnom prokazivanju, nakon čega nadležne institucije budu primorane da djeluju. Ovo je praksa koja je poznata u društvima sa dubinski korumpranim političkim sistemom poput našeg, gdje počesto takve osobe imaju direktnu zaštitu određenih političkih centara moći.
GlobalX: Prethodno pitanje navodi me na pomisao o lustraciji i denacifikaciji. Jesu li nama ti procesi neophodni?
Refik Hodžić: Lustracija kao vid reforme institucija bila bi vrlo dobrodošla u društvu poput našeg, ali mislim da nema ni najmanje šanse da se ona provede u obliku kakav nam je poznat iz primjera zemalja istočne Evrope nakon svih ovih godina etničke legitimizacije zločina od strane vodećih političkih snaga u sva tri naroda. Nama je potreban sveobuhvatan politički projekat izgradnje povjerenja, koji će naravno sadržavati i proces uklanjanja kršilaca ljudskih prava sa pozicija moći i druge elemente tranzicijske pravde. Bez takvog političkog projekta nemoguće je očekivati bilo kakav proces lustracije koji će biti bilo šta više od mazanja očiju. Nažalost, u okolnostima kakve vladaju danas lustracija je tlapnja. S druge strane, u našem kontekstu ekvivalent denacifikaciji bila bi svojevrsna sistematska delegitimizacija nacionalističkih politika koje su upregnule zločin za ostvarenje svojih ciljeva. Za takvo štoje potrebna hrabrost političkih lidera, a takvih kod nas nema ni na horizontu.
GlobalX: Kako komentirate nadmetanje rezolucijama Velike Britanije i Rusije?
Refik Hodžić: Bilo kakva rezolucija Vijeća sigurnosti koja nije donesena u skladu sa Članom VII Povelje UN-a nema obavezujući, nego isključivo simbolički karakter. Međutim, ne treba potcijeniti simboličku važnost rezolucije koja bi u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda ozvaničila činjenice o genocidu u Srebrenici utvrđene pred raznim sudovima i, što je po meni i važnije, utvrdila stav najvišeg organa UN-a prema pravima žrtava te osudila poricanje genocida. Politička težina takvog dokumenta bila bi značajna. Stoga i pokušaji Rusije da se tekst koji je predložila Velika Britanija “razvodni” i ukloni bilo kakvo pominjanje termina genocid i stvari zadrže na jednom generalnom nivou. To političko mačevanje je uobičajena praksa u svakom slučaju kada različiti politički interesi velikih sila sprečavaju konsenzus – pogledajte pokušaje da se Vijeće sigurnosti oglasi po pitanju Sirije, Izraela. S druge strane, teško je predvidjeti kakvog konkretnog efekta bi eventualno donošenje takve rezolucije imalo u Bosni i Hercegovini ukoliko predstavnici međuanrodne zajednice nisu spremni da svoje odluke usklade sa njenim sadržajem, pa recimo prekinu odnose sa bilo kim ko negira genocid u Srebrenici. Mislim da nemamo prevelikog razloga da se uzdamo u njihovu principijelnost, ali je sigurno da bi porodice žrtava takvom rezolucijom dobile još jedan alat u borbi za svoja prava.
Globalx.ba – Urednik: Haskić S.
Razgovarali: Amer Tikveša i Edina L. Morsi