„Zlatni ljiljan“: Sjećanje na heroje – MUSTAFA FAZLIĆ

mustafa fazlicSjećanje na heroje – MUSTAFA FAZLIĆ
Ratno priznanje Značka „Zlatni ljiljan“

FAZLIĆ (Mustafe) MUSTAFA, rođen je u selu Šiprage, općina Kotor Varoš, gdje je završio osnovnu školu.

Srednju vojnu školu završio je 1982. u Sarajevu a Vojnu akademuju KoVu Beogradu, 1987.

Iz JNA je istupio početkom aprila 1992. u činu poručnika i odmah pristupio Teritorijalnoj odbrani RBiH. U Armiji RBiH obavljao je vrlo značajne dužnosti – načelnika štaba a zatim i komandanta 27. bbr/727. sbbr Travnik.

Naročito se istakao u borbama za odbranu i oslobođenje srednje Bosne (Vlašić, Kupres, Donji Vakuf) i Bosanske Krajine (Ključ, Sanski Most).

Ratno priznanje Značku „Zlatni ljiljan“, za herojski doprinos oružanom otporu agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu, dobio je 31. 12. 1994. godine.

U čin majora Armije RBiH unaprijeđen je 1994. godine. Poslije završetka OOR nastavio je raditi u Vojsci FBiH i usvršavati svoje vojno obrazovanje. Obavljao je dužnost načelnika štaba 13. divizije. Penzioniran je 2008. godine činu brigadira i danas živi u Travniku.
(Priredio: HASIB MUŠINBEGOVIĆ – veterani.ba)

 

Fazlić (Mustafe) Mustafa, rođen je u selu Šiprege, općina Kotor Varoš. Tu je završio osnovnu školu. Srednju vojnu školu završio je u Sarajevu 1982. godine. Vojnu akademiju Kopnene vojske, smijer oklopno-mehanizovane jedinice, završio je u Beogradu 1987.U JNA je službovao u Nišu. Početkom aprila 1992. godine, u činu poručnika, bez odobrenja, napustio je JNA. U Teritorijlnu odbranu RBiH stupio je 20. 04. 1992. godine.

U Armiji RBiH obavljao je nekoliko značajnih dužnosti: pomoćnika načelnika štaba za operativno-nastavne poslove u 306. bbr Travnik (oktobar’92. – avgust ’93.), zatim dužnost načelnika štaba 27. brdske brigade (avgust ’93. – mart ’94.), pa dužnost komandanta 27. bbr (mart ’94. – do kraja agresije).

Najznačajnije uspjehe u oružanoj borbi Fazlić Mustafa je ostvario na dužnosti komandanta 27. brigade. Ovu brigadu su u šali zvali „Bosanski lonac“, zato što je u svom sastavu imala mnogo boraca prognanika, čak sa 33 općine. Čim je primio tu dužnost, u aprilu ’94., stavljena je na probu njegova komandantska odvažnost, odlučnost i hrabrost. Dogodilo se da je agresor u jednom iznenadnom napadu ovladalo rejonom Meokrnja, simbolom slobode ovog kraja. Komandant Fazlić je osmislio i organizirao, a onda, već drugog dana, sa borcima i neposredno, krenuo u silovit kontranapad. Borci 27. bbr su zbacili agresora s Meokrnja i zauvjek mu izbaciliiz stoja više desetina vojnika, te zaplijenili mnogo oruđa, oružja i municije. Već narednog mjeseca, opet na Vlašiću, Fazličevi borci ovladali su kotama Vučija glava, Bezimeni vis, Bjeljik. Sljedeća pobjeda ostvarena je ubrzo zatim, u sadjejstvu sa drugim jedinicama, kada su oslobođene visoke kote Vlašića – Duge, Javorak, Srneća brda.

27. brdska brigada, kojom je komandovao Fazlić Mustafa, bila je jedna od najpokretljivijih brigada u 7. korpusu Armije RBiH.Najveća zasluga za sticanje tog atributa pripda njenom komandantu, Fazlić Mustafi. Sa tim kvalitetom uvijek je računao njenu upotrebu i komandant korpusa, generalMehmed Alagić. Ta osobenost brigade proizlazila je upravo iz opredjeljenja njenog komandanta Fazlića, da Republiku Bosnu i Hercegovinu treba braniti gdje-god zatreba. A za takvu borbu, komandant Fazlić je znao motivirati svoje borce. Zato je ova brigada izvršavala borbene zadatke jednako uspješno u cijeloj zoni odgovornosti Korpusa.Tako se u oktobru 1994., sa jednim svojim bataljonom, našla na Kupreškom bojištu. Saznanje da se ide na pomenuto bojište kod boraca je izazvalo oduševljenje. Direktno sa linije na Vlašiću, nakon ručka i obraćanja komandanta Fazlića, krenuli su ovi ponosni hrabri borci prema Kupresu. Na čelu kolone m/v vihorile su se državna i armijska zastava. Ovaj bataljon je učestvovao u sadjejstvu sa 370. bbr. Naročit doprinos dali suu oslobađanju veoma značajnih kota: Privija, Bezimeni vis, Bukovača i Mala kupreška varata. Zadatak je izvršen uz minimalne gubitke, a zaplijenjeno je dosta oružja i municije. Agresoru su naneseni značajni gubici u živoj sili. Iako bez prisustva svog komandanta, ovi borci su pokazali visok nivo odgovornosti i discipline u izvršavanju zadataka. Nisu pokazali kolebljivost ni 2. novembra, dan uoči oslobađanja Kupresa, kada je trebalo prihvatiti borbu prsa u prsa protiv agresora.

Ratna 1994. godina u 7. korpusu Armije RBiH bila je prepuna ratnih uspjeha. U većini je učestvovao komandant Fazlić Mustafa sa borcima svoje 27.brigade. Zato ga je lično komandant korpusa, general Mehmed Alagić, predložio za dobijanje priznanja „Zlatni ljiljan“. To se u praksi veoma rijetko događalo i samo tada kada su rezultati ličnog doprinosa bili tako veliki i tako očigledni. Posljednjeg dana decembra 1994. godine, u Komandi 7. korpusa Armije RBiH u Travniku, na svečanoj akademiji, dodijeljene su i nagrade i priznanja najboljim borcima i starješinama povodom pobjedonosnog završetka Kupreške operacije. Ratno priznanje Značku „Zlatni ljiljan“, između ostalih, dobio je i komandant 27. brdske brigade, major Fazlić Mustafa. Priznanje komandantu jedne brigade je istovremeno i priznanje njegovim potčinjenim starješinama i borcima za uspjehe postignute na Vlašiću, Kupresu, Donjem Vakufu, ali je mnogo više priznanje toj jedinici kao kolektivu da je izraslau jaku i dobro organiziranu, pokretljivu, na svim bojištima upotrebljivu jedinicu. To je uistinu postala 27. brigada kojom je komandovao Mustafa Fazlić. Na ovoj svečanosti, u ime nagrađenih, obratio se Fazlić Mustafa riječima: „Ove nagrade, za sve jedinice i borce su podstrek više za obavljanje i narednih zadataka. Još jednom potvrđujem opredjeljenost jedinica i boraca 7. korpusa da dileme oko cjelovite Republike Bosne i Hercegovine nema. Naši borci su odlučni da istraju do pravednog okončanja Oslobodilačkog rata i spremni su da za ostvarenje naših pravednih ciljeva i dalje pružaju svoj maksimum.“ I nije dugo potrajalo, uslijedile su nove borbe, nova potvrđivanja – Operacija Vlašić „Domet–1“, marta ’95.

Izuzetno mnogo su svog komandanta, Mustafu Fazlića, voljeli njegovi borci i potčinjene starješine. To je dolazilo otuda što je bio vojnostručno obućen i idejnopolitički pravilno usmjeren a karakterno – strog, odmjeren i pravičan; sdruge strane– živio je život pod jednakim uvjetima kao i borci, bez komandantskih privilegija. Zajedno snjima je planirao borbena djejstva, a onda ih zajedno snjima izvodio – lično, predvodeći napade. Bio je veoma odgovoran za čuvanje života svojih ljudi. Zato je u planiranju b/d išao dotle da je onemogućavao neprijatelja da protivdjeluje. Neprekidno i dugo je svaki rejon u z/o prema neprijatelju izviđan, pripreman za buduće napade. U zoni njegove brigade u napad se moglo krenuti svakog trenutka. Komandant Fazlić nije volio frontalni napad, jer se u njemu najviše gine a najmanje je šanse za uspjeh. Komandant Fazlić je primjenjivao tzv. „strategiju posrednog nastupanja“. Jasnije rečeno, primjenjivao je za neprijatelja neočekivane borbene postupke koji donose iznenađenje i siju strah. Prikriveno je radio prolaze u minskim poljima ispred neprijateljeve linije odbrane, a onda smiono kroz te prolaze ubacivao u pozadinu neprijateljske linije jedinice veličine čak i do bataljona. Znao je da strah pobjeđuje neprijatelja i on napušta liniju odbrane kada mu iza leđa zapuca tako moćna jedinica. Taj postupak primjenio je 20. marta ’95., u Vlašičkoj operaciji. U veoma brzoj akciji ovladano je rejonima Poljine, Simišće, Žežnička greda.

Vodio je Komandant Fazlić svoju brigadu u nove borbe: u Sarajevskoj operaciji (juni-juli ’95.) na Visočko bojište, pa na Treskavičko, a onda u avgustu ponovo u z/o 7. korpusa. Na Ravnom Rostovu uvježbavan je tenkovski desant za novi napad. Minirana Pogana ravan, u napadu prema Donjem Vakufu, mogla se savladati samo tenkovskim desantom, tj. da pješadija na tenkovima pređe tu kritičnu dionicu a zatim nastavi borbu pješke. Pješadiju na tenkovima činili su borci 727. slavne brigade. Uvjet je bio da sve neprijateljske vatrene tačke budu tako pokrivene protivvatrom da praktično nijedna neprijateljska puška ne bude u sutuaciji da ispali rafal na desant. I desant je uspio, napad je uspio.

Uslijedila je Operacija oslobađanja Donjeg Vakufa, septembra ’95. Komandant Fazlić Mustafa vodio je u pobjedonosni napad svoju brigadu pravcem Turbe – Đelilovac – Vitovlje. Oslobođeni su tada u jednom mahu Šešići, Smet, Gostilj. Pravac je preko Vitovlja izvodio prema rodnoj Kotor Varoši, ali brigada je prebačena na drugi pravac. Trebalo je ići u Bosansku krajinu. Rodne Šiprage ostale su neoslobođene.

Prvo jedan bataljon a zatim i čitava brigada prebačeni su na Ključko bojište. Bez problema. U odbrani rejona selo Marčete, borci ovog bataljona izdržali sve napade, pa čak i napade agresorske avijacije. Znali su borci da „Kljuć ne smije pasti“ i da treba izdržati dok dođe komandant Fazlić sa ostatkom brigade iz Travnika. Najteže je bilo u Donjem Prhovu, gdje su za svega nekoliko dana odbili pet jakih artiljerijsko-pješadijskih napada četnika. Možda se tu upravo i odbranio Ključ, jer je na tom pravcu zaustavljena čuvena agresorska 5. kozaračka brigada. Zadnji napad je izvela 9. oktobta ’95. Kad su stigle svježe snage iz Travnika, 11. oktobra ’95.,počeo je siloviti kontraudar, u kojem su jedinice  727. sbbr, oslobodile Donje Prhovo, a zatim, na čelu sa svojim komandantom, pregazile rijeku Sanu i oslobodile selo Sirane, te sela Kondiće i Dančiće i ovladale rejonom Mekote. Sutradan je ovladano kotom 624, te objektom Vis i Glavica, gdje su se borci 727.sbbr spojili sa jedinicama 77.vrbaske divizije 7.korpusa Armije RBiH. Dalji podjedonosni hod komandanta Fazlića Mustafe i njegove 727.sbbr, zaustavilo je potpisivanje mirovnog sporazuma.Mustafa Fazlić je i u miru nastavio vojnu službu. Penzioniran je 2008. u činu brigadira i danas živi u Travniku.

 

Ratno priznanje Značka „Zlatni ljiljan“

(„Ratno priznanje značka „Zlatni ljiljan“ dodjeljuje se pripadnicima oružanih snaga koji su se naročito istakli u oružanom suprotstavljanju agresoru, doprinijeli proširenju slobodnih dijelova Repubike, izvršili više djela u kojima je došla do izražaja njihova lična hrabrost i požrtvovanje, pri čemu su agresoru naneseni znatni gubici u ljudstvu i materijalnim sredstvima“. Pravilnik o priznanjima i stimulativnim mjerama u OSRBiH, 1994.)

 

Priredio: HASIB MUŠINBEGOVIĆ