Ovaj plemeniti i časni Britanac se na današnji dan, 29. aprila 1993. godine, usred bijela dana ispred Donjeg doma britanskog Parlamenta polio benzinom i zapalio. Smrt u najstrašnijim mukama bio je njegov način da ukaže na stradanje građana Bosne i Hercegovine, koji su bjesomučno ubijani, proganjani i ponižavani samo zato što se drugačije zovu i mole Bogu.
“Britanska vojska ne smije biti počasnom gardom na masovnoj sahrani. Bosanske bebe, djeca i žene čekaju da im političari daju ono što sigurno mogu dati – vojnu zaštitu”, napisao je 48-godišnji Britanac u oproštajnom pismu.
Ovaj britanski Jan Palah ni na koji način nije bio povezan s BiH i njenim građanima, ali su ga slike užasa iz BiH natjerale na žrtvovanje. Bamford je bio duboko potresen slikama koje su stizale iz Hrvatske i BiH. U tadašnjim svjedočenjima poznanika i psihologa, u svakoj je dječijoj žrtvi u BiH vidio svoju kćerku. Njegovo stanje se pogoršalo nakon snimaka masakra u Ahmićima, 16. aprila 1993. godine, kada je ubijeno 116 osoba, a među njima i tromjesečna beba.
Britanski mediji, osim Guardiana, događaju nisu posvetili posebnu pažnju. Sjećanje na Bamforda u BiH danas postoji tek u tragovima. Poneki novinski tekst na godišnjicu njegovog plemenitog čina i nagrada Grada Sarajeva koja se dodjeljuje za iskazanu izuzetnu građansku hrabrost, solidarnost, humanost i altruizam.
O njegovom djelu i šutnji koja ga je pratila hrvatski režiser Nenad Puhovski je snimio dokumentarni film koji je u Sarajevu prikazan na današnji dan prije tri godine, u programu Modula memorije. Nijedna ulica danas ne nosi ime Grahama Bamforda niti je u gradu pronađeno mjesto za spomenik koji je napravio akademski kipar Mustafa Skopljak.