U početku Domovinskog rata u Hrvatskoj, po svjedočenju hrvatskog oficira, učesnika, srpska strana je opasno tukla hrvatske zarobljenike. Morali su pri dolasku u logor prolaziti kroz špalir ljudi koji su ih tukli motkama, debelim kablovima za struju ili željeznim šipkama. Praksa uočena na Golom Otoku, a i u ruskim gulazima, gdje su sami zatvorenici morali pljuvati i tući novopridošle šakama. Ta praksa, po svjedočenju, nije prestala dok i Hrvati nisu počeli raditi isto.
U psihologiji, najbolji način moralnoga učenja kod ljudi, jeste tehnika tzv. “tit for tat“ ili kako ti meni tako i ja tebi dok se ne dođe do racionalnoga zaključka da je za vlastito dobro bolje biti dobar prema drugome.
Pravne i moralne klasifikacije u četiri tipa bh. diskursa
Srđan Puhalo, sociolog, u tekstu na portalu Frontal napisao je da je Rasim Delić ratni zločinac i istakao da, pored svih ostalih likova koji su učestvovali na strani agresije eshovanja na Bosnu i Hercegovinu i Bošnjaci imaju svoje ratne zločince. Ni manje ni više, uzeo je za primjer ratnog komandanta Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Sam pojam „ratni zločinac“, kao sintagma, nije pravna nego moralna kvalifikacija. Takav ne postoji u presudama Međunarodnoga suda za osuđene na bilo kojoj strani učesnika u ratu u BiH. Zato tvrdim da je ona konsenzualne prirode u odnosu na njeno sporazumno korištenje učesnika u bosanskohercegovačkom diskursu. No, kako on nije unificiran na nivou države još uvijek se može razlikovati u najmanje četiri varijante: srpski, hrvatski, bošnjački, ljevičarski (koji negira ove sve i njeguje bosnoslavenstvo).
Rekao bih da je Puhalov pokušaj bio da pronađe popularni NS/SDP-ov zajednički imenitelj, koji je spomenuo Predag Kojović, u ovom posljednjem bosnoslavenskom, jugonostalgičarskom diskursu koji uporno tvrdi da su za rat u BiH krivi svi podjednako. Jugoslavija, baš kao i Bosna, rasturena je nedjelima sila pripadnim srpsko-hrvatsko-bošnjačkom diskursu, ali i od strane međunarodne zajednice kojoj je ona (Jugoslavija) bila „trn u oku“. Ukratko, bosnoslavenski diskurs bi na taj način, u svom ideološkom poimanju stvarnosti, eliminirao sve strane zajedno i „nesvrstao“ se, što logički vodi i ukidanju komparativnog čitanja presuda Međunarodnog suda koji jasno operiše kulturološkom distinkcijom među zaraćenim stranama te upućuje na agresora i žrtvu.
Pojam „ratni zločinac“ nije pravno obavezujući
Dakle, sam pojam „ratni zločinac“ ne pojavljuje se u stručnom jeziku diskursa Međunarodnoga suda. Kod Srba, Hrvata i Bošnjaka (tada nazivanim bosanskim Muslimanima) on je rezervisan za neprijateljske strane, a u diskursu neojugoslovenstva kome bosnoslovenstvo pripada on je rezervisan za sve tri strane, pa i za zapadnu međunarodnu zajednicu kojoj jugoslavenstvo nikako ne može oprostiti što je priznala nezavisnost republika u procesu sukcesije zemlje, odbila pomoći plemenito samoupravljanje i njegov socijalizam, te podržala vojno one republike i narode koji su izrazili lojalnost Zapadu i njegovom političkom i ekonomskom pluralizmu.
Da li je Rasim Delić ratni zločinac stvar je konvencije upotrebe jezika u aktuelnom diskursu koji tretira njegovu ličnost kao simbol iz prošlog rata. Nesumnjivo, vojni komandant A RBiH u ratu, jeste simbol. Za neke dobar za neke loš.
Međunarodni sud je osudio prvostepeno Delića za propust u sprečavanju i sankcioniranju zločina izvršenog od strane podređenih u zarobljeničkim logorima. Odbrana je uložila žalbu s namjerom da u drugostepenom postupku dokaže da on nije znao ili nije mogao uticati na radnje za koje je suđen. U međuvremenu, Delić je umro i prvostepena presuda postala je pravosnažna – tri godine zatvora.
Bosnoslavenski žal za „efikasnim“ rješenjima
Sva četiri diskursa su još uvijek u ratu jedan protiv drugoga. Bosnoslovenski diskurs još uvijek žali što JNA nije uništila ova tri ostala u vrijeme dok je još bila legitimna sila. Diskursi eshovanja Srbije i Hrvatske, sa poltronskim kulturama na terenu, pokušavaju učiniti ono što nisu u ratu – podijeliti Bosnu i staviti Bošnjake u enklavu u centralnoj Bosni u kojoj, u prividu sopstvene države, mogu lagano izvjetravati sa Balkana asimilacijom u dvije, na taj način stvorene, es-ha velikodržave.
Jedan rat koji još uvijek traje i jedan pojam koji pravno nije nametnut, ali koji ima moralno značenje koje može mentalitetski diktirati shvatanje presuda Međunarodnoga suda u diskursima, kako rekoh, još uvijek zaraćenih strana: Rasim Delić zločinac!? Baš kao i Ratko Mladić i Slobodan Praljak. Da li je to tako?
Nužnost kontekstualnog razumijevanja presuda u Den Haagu
Da bismo došli do odgovora moramo shvatiti kontekst u presudama jedine mjerodavne instance, Međunarodnog suda za ratne zločine na prostorima bivše Jugoslavije u Den Haagu.
Udruženi zločinački poduhvat (UZP) ne spominje se za bošnjačku stranu, što jasno upućuje na činjenicu da je rat u Bosni bio vojna agresija susjednih država izvedena kroz, unaprijed kulturkoloniziranu „prijateljsku“ poltronsku populaciju u samoj BiH. Jedino su Bošnjaci, u stvarno velikoj većini, ti koji su branili sebe, a samim time i BiH.
Slijedi pitanje: Ako ste u ratu koji, nakon krvavoga oružanoga, još traje kultursredstvima i krvavo lukavom upotrebom riječi koje diskurs sačinjavaju, da li je pametno svojevoljno pristati na upotrebu riječi na način koji vam o glavi radi, a koje Puhalo, svjesno ili nesvjesno, servira u javnom prostoru?
Niko Bošnjaka pravno ne obavezuje da Rasima Delića naziva „ratnim zločincem“. To je stvar konsenzusa u kulturi. Ako je kultura još uvijek pod (kultur)agresijom, a pojam koji treba koristiti može pomoći agresoru, naravno da nije pametno. A taj isti Bošnjak je priznao sve odluke Međunarodnoga suda. Pa i kvalifikaciju koja stoji u presudi generalu Deliću. Srbija, Hrvatska i njihovo kulturološki kolonijalizirano stanovništvo koje ih zastupa na terenu, velikom većinom, negiraju i same presude istoga suda.
Da li je potrebno Bošnjacima da, zarad pokazivanja neke dobrote s kojom će malo ili nikako odobrovoljiti velikoprojekte susjeda i njihove zastupnike u BiH, svoga generala, komandanta vojne sile koja je spriječila genocid nad Bošnjacima, tada zvanim bosanskohercegovačkim muslimanima i uništenje Bosne i Hercegovine, u javnom prostoru nazivaju ratnim zločincem? Iako ih, ponovima, niko pravno ne obavezuje na to, jer ne postoje niti pravne kvalifikacije niti etički relevantne činjenice koje presudno mogu uticati na to da se general Delić titulira na taj način?!
Žrtva ima apsolutno i univerzalno pravo da (ne) prihvati oprost.
Arne Vetlesen, norveški filozof i etičar, šokiran zvjerstvima protiv bošnjačkog življa, posebno žena i djece u BiH, rekao je da žrtva ima apsolutno i univerzalno pravo da prihvati ili ne prihvati oprost. Bošnjacima niko nije ni zatražio oprost i oni imaju apsolutno i univerzalno pravo da prihvate ili ne prihvate bilo kakav diskurs koji im se nudi zarad neke „normalizacije“ života u poraću. Pa ni diskurs bosnoslavenstva, koji bi rado da stvori mir i suživot previđanjem da Bošnjaci ikako postoje, a još kamo li da prihvate da su bili i žrtva pride.
Iz kog diskursa je došao Puhalo nije više ni važno ukoliko Bošnjaci shvate da rat još traje u kulturi, kako sam rekao, i da u tom ratu riječ biva ubojita baš kao i nekoć puška. Ne treba vlastitom riječju pucati u sebe i uništavati sebi simbole koji život znače – pogotovo dok drugi svoje paze kao oči u glavi, iako imaju zbilja razlog da ih i moralno sude i traže oprost od žrtve.
Bošnjaci žive u civilizaciji Zapada danas i uče se blagodatima njenih ljudskih prava i lojalnosti prema zakonima u kojima su one pohranjene. Ne trebaju batinati svoje „zarobljenike“. Ali ne trebaju ni sami sebe da bi se osjećali dobrima više nego što trebaju biti.
Piše: Sanjin Salahović (Bosanska misao)