Srpski i hrvatski nacionalisti u svojim zahtjevima za veliku Srbiju i veliku Hrvatsku pozivaju se na davno prohujale dane

Srpski i hrvatski nacionalisti u svojim zahtjevima za veliku Srbiju i veliku Hrvatsku pozivaju se na davno prohujale dane

Iz haških arhiva (I)

Piše: Dženana Karup Druško – avangarda.ba

 

U presudama Haškog tribunala u većem ili manjem obimu u uvodu je utvrđivan kontekst, odnosno kako je došlo do sukoba u Bosni i Hercegovini, i kako se on poslije odvijao, jer su i tužitelji i sudije smatrali da je to potrebno i neophodno zbog dokazivanja optužnica, odnosno teških djela za koja su optuživani pojedinici pred ovim međunarodnim sudom. Ove (pravne) činjenice utvrđivane pred Haškim tribunalom od velike su važnosti, pogotovo nakon okončanja njegovog mandata kao prvog međunarodnog krivičnog suda od Drugog svjetskog rata, jer haško naslijeđe, odnosno njegove arhive, predstavljaju ključni izvor za proučavanje činjenica o sukobima na prostoru bivše Jugoslavije. S jedne strane to je važno zbog brojnih istraživača i historičara iz cijelog svijeta koji proučavaju ovu temu, a s druge strane – što je za zemlje nekadašnje SFRJ možda i važnije jer se s godinama, prvenstveno uz lobiranja Srbije i Hrvatske (i njihovih suradnika u BiH) sve više pokušavaju interpretirati činjenice kako bi se “dokazalo” da je u BiH vođen isključivo građanski rat u kome je bilo više sukobljenih strana koje su činile zločine, a pojedinci iskrivljene haške činjenice koriste čak i za historijski revizionizam. Ove činjenice bi trebale biti važne i sudijama i tužiteljima, kako onima koje zanima međunarodno pravo koje je u radu Haškog tribunala razvijano, tako, možda još i više sudijima i tužiteljima iz BiH koji bi u postupcima u BiH trebali nastaviti rad Međunarodnog krivičnog suda za bivšu SFRJ, koristeći njegovo bogato naslijeđe, a ne svojim radom pokušati pobiti utvrđene činjenice, čemu, nažalost, sve više svjedočimo.
“Tribunal je vršeći svoju funkciju odgovorio na pitanje – zašto je bio rat u Jugoslaviji i kakav je to bio rat. Analiza svih presuda izrečenih do kraja aprila 2015. godine pokazala je da je Tribunal utvrdio prirodu sukoba i ciljeve zaraćenih strana. Bio je to, prema nalazima, međunarodni oružani sukob. Ekspanzionistički rat za teritorije, prvo Srbije protiv Hrvatske, a potom Srbije i Hrvatske protiv Bosne i Hercegovine. Srbija Slobodana Miloševića i Hrvatska Franje Tuđmana nameravale su da stvore velike etnički što čistije države – Veliku Srbiju i Veliku Hvatsku. Srbija, na račun Hrvatske i BiH, Hrvatska na račun BiH. Ceneći dokaze i Tužilaštva i odbrane, sudije su našle da je rat u bivšoj Jugoslaviji bio međunarodni u svim fazama zbog direktnog i indirektnog učešća Srbije i Hrvatske. Rat putem posrednika (proxy war). Rečnikom presuda: Srbija i Hrvatska bile su u ratu sa BiH posredstvom Vojske Republike Srpske i Hrvatskog vijeća obrane, nad kojima su imale opštu kontrolu. Rat je, prema presudama, bio rasprostranjeni i sistematski, diskriminatorni napad na civilno stanovništvo; etničko čišćenje bilo je cilj, a ne posledica rata, kako su tvrdile redom sve odbrane. Cilj vlasti Bosne i Hercegovine, napadnute sa dve strane, bio je – odbrana i oslobađanje celokupne teritorije” ¬– napisala je u briljantnoj analizi Julija Bogoeva, pravnica, novinarka iz Beograda, višegodišnji izvještač iz Tribunala, koja je 13 godina radila i kao analitičar u Tužilaštvu Tribunala (http://www.toaep.org/ops-pdf/5-bogoeva).
 
Avangarda u nastavcima donosi činjenice koje je Haški tribunal utvrdio tokom godina, u više postupaka, a koje govore o stvaranju i razbijanju bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, nastanku nacionalnih partija, sukobima i ratu u BiH, te koliko su tome doprinjele ideje i želje za  stvaranjem Velike Srbije i Velike Hrvatske. Ove činjenice bitne su kako za sve građane koji žive u država nastalim raspadom SFRJ, tako još više za buduće generacije koje iz haških presuda mogu učiti o prošlosti obilježenoj, nažalost, ratovima u kojima su počinjeni stravični masovni zločini. Ali, i naučiti do čega mogu dovesti mržnja, neslaganje i neuvažavanje drugih i drugačijih.
Presuđene pravne činjenice u Haškom tribunalu, s toga, još više dobijaju na važnosti ako se zna da sudovi u Hrvatskoj i Srbiji, čak i sudovi u BiH, izbjegavaju da se bave ikakvim kontekstom i okolnostima koje su dovele do rata, a u svojim presudama izbjegavaju navesti činjenice presuđene u Haagu, pogotovo one koje se tiču konteksta, a koje su ponekad toliko široko utvrđivane da duboko zalaze i u područje politike na prostoru nekadašnje SFRJ i onoga što je i dovelo do raspada zemlje i izbijanja sukoba. Te činjenice koje su bile bitne haškim tužiteljima i sudijama kako bi shvatili i dokazali o kakvom sukobu u BiH se radilo i zbog čega, važan su dio haškog naslijeđa za društva u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije kako bi se mogli suočiti sa svojom prošlošću, ali i zbog kulture sjećanja, odavanja neophodnog pijeteta žrtvama, izgradnji budućnosti, i možda i najviše zbog novih generacija koje će, sigurno je, jednog dana početi postavljati pitanja o tom periodu svoje prošlosti. A važne su i jer se sve više istragama, a i sudskim postupcima koji se vode pokušava iskriviti i promjeniti ono što je Haag utvrdio. Ne čudi kad to rade sudovi i tužiteljstva u Srbiji i Hrvatskoj, ali žalosno je da to sve više radi (pod političkim pritiscima) i pravosuđe u Bosni i Hercegovini.
Upravo zbog toga je važno poznavati ono što je utvrđeno u Haagu jer se javnosti najčešće prenose samo šture informacije o izrečenim visinama kazni protiv određenih pojedinaca. U više haških presuda kontekst je toliko jasno utvrđen da nakon toga ne može biti nikakvih sumnji u ono što se događalo, pogotovo u BiH, bez obzira na sva osporavanja, a haško naslijeđe se ne može ni izbrisati, ni promjeniti, kao ni činjenica da je to bio Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u kome su radili istražitelji, tužitelji i sudije iz cijelog svijeta.
Činjenično stanje zasnovano isključivo na dokazima
U haškim presudama su hronoški utvrđeni događaji koji su prethodili, a onda i doveli do raspada Socijalističke Federalne Republike Jugoslavije, kao i koliko je svemu tome doprinijela ideja stvaranja Velike Srbije, te kako se to provodilo u Bosni i Hercegovini kroz zločine koji su bili posljedica te politike i ideje.
Sudsko vijeće u predmetu Duško Tadić smatralo je da su potrebne “neke uvodne napomene o relevantnim istorijskim, geografskim, administrativnim i vojnim činjenicama koje su prezentirane kao dokazni materijal”: “Opis činjeničnog stanja zasniva se isključivo na dokazima koji su predočeni ovom Pretresnom vijeću”. Kako je ovo bila prva presuda, utvrđene činjenice su kasnije korištene i u brojnim drugim predmetima pred ovim sudom.
Stoljećima je stanovništvo Bosne i Hercegovine, više nego u bilo kojoj drugoj republici bivše Jugoslavije, bilo višenacionalno. Preko četiri stotine godina Bosna i Hercegovina bila je dio Otomanskog carstva. Sa zapadne i sjeverne strane se graničila sa austrougarskim carstvom ili njenim prethodnicima. Još u 16. stoljeću je duž te granice uspostavljena vojna krajina, kako bi se hapsburške zemlje zaštitile od Turaka Osmanlija. Navodno da ova stara vojna granica objašnjava prisustvo velikog dijela današnjeg srpskog stanovništva, koje je prije nekoliko stoljeća bilo podsticano da se preseli i naseli duž granice i na taj način formira bazu lojalnog stanovništva kao potencijalnu graničnu odbrambenu snagu.
Brojno muslimansko stanovništvo u Bosni i Hercegovini duguje svoju vjeru i kulturu, a time i identitet, dugoj turskoj okupaciji za vrijeme koje su mnogi Slaveni prihvatili islamsku vjeru. Treća, takođe velika nacionalna grupa u Bosni i Hercegovini su Hrvati, koji žive uglavnom u jugozapadnom dijelu koji graniči sa dalmatinskom obalom u Hrvatskoj. Budući da sve tri grupe stanovništva čine Slaveni, bez sumnje je netačno govoriti o tri različite etničke grupe. Međutim, čini se da je to ustaljena praksa.
Svaki od ovih naroda imao je u srednjem vijeku period svoga carstva i svoje veličine. Za Srbe herojski, iako neuspio otpor srpskog naroda turskoj invaziji, koji je kulminirao njihovim porazom u Kosovskoj bici, i dalje pobuđuje emocije i predstavlja simbol srpske hrabrosti. I srpski i hrvatski nacionalisti, polažući pravo na veliku Srbiju odnosno Hrvatsku, u svojim, dakako suprotnim, zahtjevima pozivaju se na davno prohujale dane svoga carstva. Za svaku stranu Bosna i Hercegovina je od posebnog značaja, jer u njoj živi znatan broj Srba i Hrvata, kao i još veći broj Muslimana, ali u njoj nema jedinstvene većinske nacionalne skupine: 1991. godine oko 44 odsto Bosanaca su bili Muslimani, 31 odsto Srbi i 17 odsto Hrvati.
Bosna i Hercegovina bila je do 1878. pod otomanskom vladavinom. Te godine je Austro-ugarsko carstvo okupiralo Bosnu i Hercegovinu i uvelo svoju upravu, a zatim je 1908. izvršena formalna aneksija Bosne i Hercegovine. Neposredno poslije I svjetskog rata i u okviru raspada hapsburškog carstva, stvorena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca ujedinjavanjem Kraljevine Srbije, koja se već u 19. stoljeću mukotrpno izborila za nezavisnost od Turske, sa Crnom Gorom, koja je takođe bila nezavisna kneževina, Hrvatskom, Slovenijom i Bosnom i Hercegovinom. Kraljevina je 1929. godine promijenila naziv u Kraljevinu Jugoslaviju, odnosno Kraljevinu južnih Slavena. U sjevernim i zapadnim područjima stoljećima je prevladavao katolicizam, dok su u južnim i istočnim područjima pod vladavinom Otomanskog carstva prevladavali pravoslavlje i islam. Ova opšta vjerska podjela nastavila se i tokom ovog stoljeća i zapravo traje još i danas.
Gorka sjećanja
Koncept države južnih Slavena, koji imaju zajednički jezik i zajedničko etničko porijeklo, potekao je od hrvatskih intelektualaca u 19. stoljeću, paralelno sa razvojem koncepta Velike Srbije među Srbima. Raspadom otomanskog i austrougarskog carstva nakon I svjetskog rata, ova dva potpuno različita koncepta, kao i status koji je imala Srbija kao jedna od savezničkih sila, doveli su do stvaranja poslijeratne Jugoslavije. To je, međutim, bio tjeskoban brak dva loše spojena koncepta, te je u međuratnim godinama u državi dolazilo do akutnih etno-nacionalnih tenzija.
Do II svjetskog rata i invazije koju su 1941. na Kraljevinu izvršile Italija i Njemačka, Jugoslavija, čije je glavni grad bio Beograd, mijenjala je unutrašnje administrativne granice, s tim da su vanjske granice ostajale nepromijenjene. Zatim je za vrijeme okupacije od strane sila Osovine Italija anektirala dio državne teritorije, a dva druga područja su potpala pod kontrolu Bugarske i Mađarske. Veliki dio onoga što je ostalo postalo je formalno nezavisna Hrvatska, ali u stvari marionetska država Osovine, koja se prostirala daleko izvan prijašnjih i kasnijih hrvatskih granica, podijeljena između talijanske i njemačke zone. Znatno reducirana Srbija postala je takozvani njemački protektorat.
Iako je ovakva ratna situacija bila kratkog vijeka, trajući samo od 1941. do 1945, ostavila je gorka sjećanja, naročito u Bosni i Hercegovini, čiji su veliki dijelovi, uključujući i opštinu Prijedor, pripadali marionetskoj državi Hrvatskoj. Za Jugoslaviju je II svjetski rat bio tragičan, obilježen okrutnom represijom, teškim patnjama i surovim postupanjem prema manjinama. Bilo je to doba dugotrajnog oružanog sukoba, koji je djelomično bio proizvod građanskog rata, a djelomično borba protiv strane invazije i kasnije okupacije.
Tri zasebne jugoslavenske snage – ustaške snage izrazito nacionalističke države Hrvatske, koju su podržavale sile osovine; četnici, koji su bili srpske nacionalističke i monarhističke snage; i partizani, uglavnom komunisti i Srbi – borile su se jedna protiv druge. Istovremeno su se zadnje dvije snage suprotstavljale njemačkim i talijanskim okupatorskim vojskama. Partizani, koje je predvodio Josip Broz, kasnije poznatiji kao maršal Tito, bili su u tome dosljedni i na kraju su uspjeli, dok je uloga četnika u otporu okupatorima još uvijek veoma kontroverzna. Iako ni jedna od ove tri snage nije bila pretežno muslimanska, Muslimana je bilo u redovima i ustaša i partizana.
Odmazda Srba
Veliki dio teških i krvavih sukoba odvijao se na području Bosne i Hercegovine. Tu su vršena mnoga nasilja protiv civila, naročito, ali ne isključivo, od strane ustaša protiv Srba, i to posebno u graničnim područjima između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, gdje su partizani bili izrazito aktivni, a to je upravo područje na kojem se nalazi Prijedor. Jedan ministar ratne marionetske hrvatske vlade obećao je pobiti trećinu Srba na području, trećinu deportovati, a preostalu trećinu silom prevesti u katolike. Drugi je zagovarao čišćenje cjelokupne, znatno uvećane, Hrvatske od “srpske gamadi”.
Uslijedili su masakri Srba velikih razmjera. Moguće je da su 1941. za šest mjeseci ustaše pobile preko četvrt miliona Srba, iako je tačan broj predmet žučnih rasprava. Bugarski i mađarski okupatori u drugim dijelovima Jugoslavije takođe su masakrirali Srbe i provodili etničko čišćenje. Međutim, u Prijedoru su stradale i druge etničke grupe; 1942. godine partizani su pobili stotine uglednih Muslimana i Hrvata, a to isto su učinili u obližnjem Kozarcu i 1945.
Odmazdu Srba koja je uslijedila zbog ustaških grozota posebno je osjetila hrvatska marionetska vojska koja je, predavši se saveznicima na kraju rata, izručena pobjednicima – partizanima maršala Tita, koji su odmah započeli egzekuciju možda čak i 100.000 hrvatskih vojnika, vrlo često po najkraćem mogućem postupku.
Sve to je baština sa kojom je moralo živjeti stanovništvo Bosne i Hercegovine. Pa ipak, u poslijeratnim godinama, negdje do 1991, i unatoč grozotama iz prošlosti, ili možda poučeno njima, da višenacionalno stanovništvo Bosne i Hercegovine naizgled je dosta sretno živjelo zajedno. Mnogi svjedoci govore o dobrim odnosima među zajednicama, o prijateljstvima koja premošćuju nacionalne, a istodobno i vjerske podjele, o mješovitim brakovima i uopšte o složnim odnosima. Samo kasniji događaji daju naslutiti da je ispod te prividne sloge ležala zakopana teška nesloga koju je vješta propaganda spremno izvukla na površinu, sa užasnim posljedicama.
Etnički identiteti
U razdoblju od 1945. do 1990. nije bilo etničkih strahota. Tito i njegov komunistički režim oštrim mjerama su potiskivali i držali pod kontrolom sve nacionalističke tendencije. Prema Ustavu iz 1946. zemlju je sačinjavalo šest republika: Srbija, Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina, Makedonija i Crna Gora, te dvije autonomne oblasti, Vojvodina i Kosovo, koje su bile blisko povezane sa Srbijom. Narodi u svim republikama, osim Bosne i Hercegovine smatrani su posebnim narodima federativne Jugoslavije. Bosna i Hercegovina bila je u jedinstvenom položaju jer, iako je bila jedna od šest republika, nije kao druge imala jednu većinsku etničku grupu, te tako posebna bosanska nacija nije bila priznata. Međutim, Muslimani su 1974. već bili priznati kao jedan od naroda federativne Jugoslavije.
Za vrijeme Titove komunističke Jugoslavije obeshrabrivano je poštivanje vjerskih običaja, tako da je do osamdesetih godina u Bosni i Hercegovini odlazak u crkve i džamije znatno opao. Oštro su obeshrabrivani i razdorni nacionalizam i otvoreno zastupanje nacionalnog identiteta; ipak, stanovništvo je i dalje bilo vrlo svjesno takozvanog etničkog identiteta – srpskog, hrvatskog ili muslimanskog.
Teritorijalna podjela između katoličke i pravoslavne grane hrišćanstva istorijski se stoljećima protezala kroz teritoriju bivše Jugoslavije. Kada se Otomansko carstvo, ne zaustavljajući se nakon osvajanja Konstantinopolja, proširilo većim dijelom Balkana, promjenljiva granica između katoličkog hrišćanstva i islama, koja je takođe štitila brojno hrišćansko pravoslavno stanovništvo, obično se provlačila kroz Bosnu ili pored Bosne. Danas u Bosni i Hercegovini, bez obzira da li upražnjavaju vjerske običaje ili ne, velika većina Srba su pravoslavci, Hrvati su katolici, dok naziv Muslimani govori sam za sebe. Osim ove razlike u vjeri (i djelimično u običajima i kulturi) sve tri grupe su Slaveni, čime se često ponose i, uz manje regionalne razlike i različite regionalne naglaske, govore uglavnom isti jezik, često sklapaju brakove među sobom i imaju prezimena koja se javljaju u sve tri grupe. Muslimanska imena, međutim, često su vrlo prepoznatljiva.
Titova Jugoslavija prvobitno je bila blisko povezana sa Sovjetskim Savezom i njen Ustav je sastavljen po uzoru na ruski. Stoga je poslijeratna Jugoslavija u početku bila veoma centralizovana država, a federalna vlast je uglavnom bila koncentrisana u Beogradu. Zatim je od šezdesetih i tokom sedamdesetih godina naišao trend ka prenošenju ovlašćenja na republičke vlade, trend koji je pojačan novim Ustavom usvojenim 1974. i koji se nastavio i tokom osamdesetih. Kad bi ove vlade sa novim ovlastima ohrabrile, ili u nekim slučajevima samo ponovo raspirile, jaka nacionalistička i etnocentrička uvjerenja i kad bi usvojile politiku koja bi omogućila sprovođenje takvih uvjerenja u praksi, očito bi postojale sve okolnosti za sukob. To se, zapravo, i dogodilo. U Jugoslaviji su 1990. po republikama održani prvi  višestranački izbori, na kojima su izabrane izrazito nacionalističke stranke, što je nagovijestilo raspad federacije i, po viđenju nacionalista u Hrvatskoj i Srbiji, otvorilo put za proširenje njihovih teritorija.
Od sredine do kraja osamdesetih, Republika Srbija već je bila poduzela mjere da dvjema jugoslavenskim autonomnim pokrajinama, Vojvodini i Kosovu, uskrati zasebni identitet i da ih zapravo uključi u Republiku. To je u suštini ostvareno 1990. i time se okončalo ono što su Srbi smatrali diskriminatornom karakteristikom jugoslavenske federacije, tj. da ono što su oni smatrali jedinom cjelovitom državom Srba, sastavljenom od Srbije i dvije pokrajine, bude jedina republika kojoj je uskraćen jedan jedinstven identitet. Neki Srbi dugo su sanjali o Velikoj Srbiji, državi koja bi u svojim granicama obuhvatala sve etničke Srbe.
(U sljedećem nastavku: Slobodan Milošević je tajno namjeravao da stvori srpsku državu)