Aliju Izetbegovića je 2. maja ‘92 u Lukavici uhapsio P. Simović, vjenčani kum S. Halilovića!

sefer-halilovic-10Piše Nedžad Latić,thebosniatimes.com

SARAJEVO: The Bosnia Times– -Safer Halilović je dao Izjavu Minsitarstvu unutarnjih poslova (MUP), odnosno u Centru službi javne bezbjednosti u Sarajevu (CSB), dana 31.10.1993. godine, te istu dopunio  3.11.1993. godine, a na okolnosti  kontakata sa organima bezbjednosti  bivše JNA (KOS), gdje je priznao svoju suradnju i pripadnost KOS-u. Izdvajamo odlomak suradnje sa Petrom Simovićem njegovim vjenčanim kumom:

“(…)U jesen 1976. god. Zastavnik Bjelobaba je premješten na dužnost u lo. Hercegovačku brigadu u Mostaru za organa bezbijednosti. Sjećam se tih detalja. Nalazili smo se na terenu na Kalinovikuna terenu se desio incident sa vojnicima iz druge jedinice. Dolazi organ bezbijednosti poruč. Simović Petar da istraži taj događaj. K.dant puka Mitrović samo predstavlja Simovića kao novog referenta bezbijednosti u puku. Primijetio sam da zast. Bjelobaba nije očekivao da će baš tu poruč. Simović preuzeti od njega dužnost organa bezbijednosti. Po povratku jedinice iz Kalinovika u Mostar kod mene u kancelariju dolaze zajedno zast. Bjelobaba i poruč. Simović Pretar. Zadržali su se oko sat vremena. Dobro se sjećam tog kontakta. Bjelobaba me predstavlja činom imenom i prezimenom. Govori o meni kao odličnom oficiru i K-diru. O meni kao čovjeku govori sve najbolje. Zatim Simoviću govori o mojoj saradnju sa organima bezbijednosti. Zatim se obraća meni i kaže da je on poruč. Simovića već prethodno upoznao sa svim detaljima moga odnosa i korektnog izvršavanja zadataka koje mi je davao, a Simoviću kaže o meni sve u superlativu. Ističe slučajeve značajnih zadataka, za koje hoću reći da je iste on cijenio značajnim, a koje sam ja uradio po njegovim uputstvima. Tako ističe slučajeve poruč. Pudara, Marinića i Babobića. Htio bih napomenuti sljedeće. Primijetio sam da je zast. Bjelobaba u isto vrijeme dok je meni instruisao i dok sam ja prezentirao saznanja o Pudaru, on Bjelobaba imao iste takve kontakte sa Pudarom. Kod Pudara u kancelariji. U isto vrijeme primijetio sam da je Pudar odlazio na kontakte Bjelobabi u kancelariju. Te kontakte meni je nekoliko puta Bjelobaba pravdao navodima kako su on i Pudar komšije. Tada nisam razmišljao o tom slučaju sada kada razmislim o tome, vidim da je i Pudar bio na vezi organa bezbijednosti. tj. Bjelobabe, a ja sam defakto Bjelobabi služio ko pozicija preko koje on provjerava Pudara.

Na ovom zajedničkom prvom kontaktu s Bjelobabom i poruč. Simovićem  Bjelobaba na kraju kaže: „Nadam se da ćete nastaviti zajedno.“ To je defakto  bilo moje predavanje na vezu novom organu bezbijednosti u puku poruč.  Simoviću.

sh2  Kontak sa Petrom Simovićem

Prvih 10-tak dana po dolasku, Petra Simovića na mjesto organa bezbijednosti,    isto to vrijeme provodi u komandi i nema ga u jedinici. Simovića povremeno    samo viđam u gradu ili za vrijeme ručka u kasarni. Nakon 10-tak dana u  prijepodnevnim satima Petar Simovićje došao u moju jedinicu. Na tom prvom  susretu, pored opštih i uobičajenih pitanja za životne probleme momka u  Mostaru, gdje se izlazi, njegovo interesovanje bilo je za stanje u jedinici,  vojnicima i starješinama. Pored toga, interesuje se i za ostale starješine kao i  cjelokupno stanje u puku. Na kraju tog razgovora Simović je fokusirao pitanja  na  slučajevima na kojima smo Bjelobaba i ja već radili. Dogovorili smo se na  koji  način se trebamo vidjeti i čuti. Simović mi je tada dao svoj broj telefona u  stanu.  Predložio mi je da izađemo zajedno u grad. Prihvatio sam prijedlog  Simovića. Od  tada, počinjemo se družiti i izlaziti zajedno.

Predmeti interesovanja Petra Simovića bilo je za starijeg vodnika Trabak    Danijela. Simović me usmjerava na njega. Govori mi da mu se trebam približiti.  U  početku sam imao problema oko približavanja Trbaku jer je isti bo na kraju    kasarne, a jedino mjesto kontakta bilo je kod autoparka. Pokušavam se približiti    Trbaku. Trbak je dosta nepovjerljiv i zatvoren ali sa vremenom se atmosfera    polako „kravi“. Simović mi govori da Trbak svojoj suprugi govori za stanje u  puku, a da ona nakon toga sve razglasi.  Predmet interesovanja prema Trbaku  bio  je po osnovi nacionalizma i (str10)-liberalizma. Trbak je znao često    komentarisati kretanje i situaciju u to vrijeme. Nakon uspostavljenih kontakata    sa Trbakom i isprovociranja komentara, Trbak je iznosio svoje mišljenje i  komentare, doduše dosta škrto ali jezgrovito. Opšta karakteristika Trbaka bila je  nezadovoljstvo. Znao je komentarisati nakon svakog partijskog sastanka i iznositi svoje mišljenje i u vezi situacije u svijetu. Nakon ovih razgovora sa Trbakom ja sam Petru Simoviću detaljno iznosio kako se Trbak ponaša i o čemu komentariše. Tih susreta sa Trbakom bilo je dosta, ne mogu se sjetiti tačno koliko. Nešto kasnije ja ću biti usmjeravan prema Trbaku izvan kasarne.

Nakon svakog referisanja Petru Simoviću, nakon kontakta sa Trabakom, isti je zahtijevao od mene da idem u dalje kontakte sa Trabakom. Izvještaji koje sam podnosio Simoviću nakon kontakata sa Trabakom, bili su usmeni. Tom prilikom, Simović je uvijek pravio bilješke. Insistirao je na detaljima i na autentičnim stvarima. Koliko se sjećam nakon kontakata s Trubakom, ja sam napravio vrlo malo službenih zabilješki.

Sejćam se, u to vrijeme još jednog slučaja koji se odnosio na kapetana Nikolića, čijeg se imena ne mogu sjetiti, referenta tehničke službe. Naime, sasvim slučajno sam doznao u gradu da Nikolić vrši prodaju pištolja iz kasarne. Koliko se sjećam, ja sam Simoviću prenio ova saznanja. Pored toga, poznato mi je da se je supruga od Nikolića bavila švercom. Znam da je sprovedena akcija i da su ova saznanja potvrđena. Provedena je istraga, izvršen je pretres stana i kancelarije Nikolića i izvršeno intervenisanje u jedinici. Istragom je utvrđeno da je nedostajalo, koliko se sjećam, 10-tak pištolja, TT-7,62 mm. Nikolić je bio, koliko mi je poznato, uslovno osuđen. Cijelu istragu sprovodio je Petar Simović.

Poznato mi je da je u to vrijeme Simović otkrio jednu grupu vojnika koji se na straži pisali parole: „Živio Draža Mihajlović“. Ti vojnici, mislim da ih je bilo 3-4, srpske nacionalnosti, bili su kažnjeni sa po 10 i 15 dana pritvora. Pošto se nije radilo o mojim vojnicima, ja nisam bio angažovan oko toga.

Simovićevo interesovanje bilo je za vojnike hrvatske i albanske nacionalnosti. Takav slučaj je bio za vojnika Butković Rudolfa koji je u JNA došao dobrovoljno iz Njemačke. Butkovićev otac je bio emigrant, a majka Njemica. Poznato mi je da nije mogao dobiti prekomandu. Poručnik Simović u vezi Butkovića traži od mene pomoć, da bi Butkovića potpuno pokrio. Instruiše me da kada Butković ide u grad imam obavezu obavijestiti ga o tome. To i činim. Pored toga Simović traži od mene da mu dostavim pred svaki izlazak u grad vojnika, spisak onih vojnika koji sa Butkovićem izlaze u grad. Sa Butkovićem, u pravilu, je izlazilo 2-3 vojnika. Potpuno je uhodan princip da se kada Butković izlazi u grad tačno određuju tri vojnika koji sa njim trebaju izići. To su vojnici koji imaju zadatak pokrivati vojnika Butkovića. Ja nisam upoznat sa detaljima načina veze i kako su ti vojnici izvještavali Simovića o komentarima i onome što su činili u gradu sa Butkovićem. Taj dio mi nije bio dostupan niti poznat. Moguće da je takvih istupa bilo ali pred navedenim vojnicima i oni su najvjerovatnije prezentirali na direktnom kontaktu sa poruč. Simovićem. Moje je bilo da obezbijedim uhodani izlazak tj. da omogućim uslova da Simović prema Butkoviću realizuje planirane mjere.

U to vrijeme, prilikom mog pismenog izvještavanja poruč. Simoviću, umjesto ranijeg slučaja posrednika evidentičara vojnika Anđelkovića, Simović je angažovao vojnika Radoslava – Raču Đokića, kasnije poznatog kao menadžera Lepe Brene. Kao i u ranijem slučaju, Radoslav Đokić je dolazio kod mene. Ja bih mu uručivao u koverti pismeni izvještaj, a on bi ga bez pogovora i suvišnih pitanja odnosio poruč. Simoviću.

Htio bih da napomenem i slučaj Sale Saliua vojnika albanca te vojnika Mate Brigića iz Sarajeva. Sjećam se dobro da je poruč. Petar Simović jedne prilike na kontaktu instruisao mene da Mati Brigiću i Sali Saliuu omogućim izlaske u grad kada oni to budu od mene tražili te da im omogućim ono što im bude trebalo. Primijetio sam da su i Saliu i Brigić vrlo često na kontaktu kod Simovića. Vrlo su prisni i neposredni u kontaktima. Brigić se po instrukcijama Pere Simovića raspoređuje na red u biblioteci. To se čini iz prostog razloga da Brigić kod sebe može slobodno i neopaženo pozivati na razgovore one vojnike koji su predmet interesovanja organa bezbijednosti. Sjećam se da je Brigić vrlo često pozivao vojnike iz baterije u Biblioteku u popodnevnim i večernjim satima. Vršio je njihovu „obradu“. Bio sam prisutan kada Mato Brigić referiše poruč. Simoviću ono što je uradio po njihovom, prethodnom dogovoru. To je bilo u nekoliko navrata. U biblioteci su koristili, koliko mi je poznato, sredstva za tajno tonsko snimanje tih razgovora. Ne mogu se sjetiti svih primjera i slučajeva koje su oni obrađivali. Kada je u pitanju Sali Saliu on je na isti način ostvarivao režirane kontakte u vojničkom klubu. Takođe, poznato mi je da je Simović koristio vojnika Dokića, inače Srbina sa Kosova koji je govorio albanski jezik. Dokića su koristili za rad prema vojnicima Albancima.

Sjećam se dobro da je Brigić dobio značku „primjeren vojnik“, a Saliu je nagrađen sa 10 dana nagradnog odsustva. Takođe, poznato mi je da je Mato Brigić pred odlazak na aktivno odsluženje vojnog roka bio radnik Službe državne bezbijednosti. Za Sali Saliua nisam potpuno siguran.

U vezi mog pismenog izvještavanja organima bezbijednosti JNA u periodu dok sam kontaktirao Simovića, htio bih da istaknem sljedeće. Ja sam po Simovićevim uputstvima pisao ove izvještaje, ali to je bilo znatno rjeđi slučaj nego u periodu kada sam kontaktirao sa zast. Bjelobabom. Simovića sam češće usmeno izvještavao. Mjesta održavanja naših kontakata su bila njegova kancelarija, moja kancelarija, prilikom zajedničkog ručka te prilikom zajedničkih izlazaka u grad u slobodnom vremenu. Kada je u pitanju način ugovaranja kontakta on je bio na sljedeći način. Telefonom po potrebi. Po intenzitetu vrlo česti kontakti.

Kada je u pitanju sadržaj instruktaža koje sam dobivao od Simovića on je bio znatno detaljniji u odnosu na onaj koji sam dobivao od zast. Bjelobabe. Instruktaž je bio vlo detaljan i opširan. Na primjer, u slučaju poručnika Mariniča. Sjećam se Simović mi kaže: „Nastoj da sve što tražim, da mi pomogneš. Ako nešto ne može, kazaćeš meni pa ćemo to riješiti.  Ne suprotstavljaj mu se u diskusiji, pomozi mu sve, toleriši ga i tako mu se približi.“ Vrlo detaljan, vrlo iscrpan i temeljit instruktaž.

Kada je riječ o metodologiju vođenja razgovora instruktaž je bio provocirati Marinićev komentar i ne presijecati Marinića kada govori. Što je moguće autentičnije memorisati Marinićevu izjavu.

Simović je prilikom mog upoznavanja o konkretnom slučaju koji je bio predmet pažnje i interesovanja org. bezbijednosti, bio vrlo otvoren i detaljan kada bih to obrazlagao. Simović je uvijek nosio blok u džepu. Sjećam se, pita me, sluša moje izlaganje i kad naiđe na ono što je njemu interesantno kaže: „Ček, ček da to zabilježim“. Zahtjev je bio da što izvornije prenese sadržaj razgovora.

Zaštitu naših kontakata poruč. Simović je obavljao tako što bi drugim oficirima plasirao običajenu normalnu priču kako smo nas dvojica momci i da se zajedno družimo. To je defakto i bilo tako.

Sjećam se dobro da mi se Simović ponekad prilikom zajedničkih izlazaka u grad žalio kako ga njegov šef iz Sarajeva, opterežava sa zadacima na pokrivanju stranih diplomata koju su dolazili i tranzitirali kroz Mostar. Povremeno mi je govorio o tehnologiji rada organa bezbijednosti JNA. To je govorio u smislu moje pripreme za rad u toj službi. Govorio je o tajnom slušanju PTT veze, tajnom foto i tonskom snimanju. Sjećam se da mi je govorio oko procedure za odobravanje mjere tajnog slušanja PTT razgovora i da tu mjeru odobrava k-dant armijske oblasti. Oko vrste i načina tehničkih mogućnosti, kako se to radi Simović mi nije konkretnije govorio. Govorio mi je o kursu za organe bezbijednosti JNA koji se realizuje u obavještajno-bezbijednosnom centru u Pančevu, tj. da tamo postoji posebna predmet „tehnika“, i da od toga što je on izučavao na kursu nema dosta u jedinici.

Koliko se sjećam, krajem 1976. godine, početkom 1977. g., Petar Simović već počinje pominjati moj saradnički odnos sa organima bezbijednosti JNA. Riječ i pojam saradnik službe ja tada čujem prvi put. Naime, jedno veče kada smo se vraćali sa zajedničkog izlaska u grad, negdje oko 23 do 23,30 časova Pero Simović mi je kazao da trebam postati saradnik službe Vojne bezbijednosti te ako zajedno radimo, ja ću na taj način lakše postati aktivni pripadnik Vojne službe bezbijednosti. taj razgovor obavili smo u toku šetnje. Simović mi kaže da je to dobro te da je to formalnost koju treba obaviti te da će kasnije s njom biti lakše ući u Vojnu službu bezbijednosti. njegovo obraćanje meni je bilo vrlo uvjerljivo. Govorio mi je dalje da služba Vojne bezbijednosti zna zaštititi svog saradnika. U tom periodu, nas dvojica smo spavali u kasarni.

Lijepo slovenačko ime „Boris“

Simovuću je često dolazio organ bezbijednosti u lo. Hercegovačkoj brigadi kapetan Gabričević Veselko. Njih dvojica su dosta zajedno radili. Sjećam se da su Simovuću dolazile i ekope iz Odjeljenja bezbijednosti u obilazak i kontrolu. O tim detaljima on mi nije nikada govorio.takođe, sjećam se da mi se Simović požalio i na puk Babić Mileta, načelnika Odjeljenja bezbijednosti. govorio mi je da je Babić njegov šef, da je uporan, dosadan, da mu daje vrlo malo vremena za realizaciju mjera i zadataka. Često su, kako sam već rekao, iz Sarajeva dolazile ekipe iz Odjeljenja bezbijednosti i koliko sam mogao primjetiti radili su sa grupama vojnika iz bataljona. Simović mi nakon takvih svojih poslova nije govorio detalje niti sadržaj predmeta tog tada. Ne sjećam se tačno koliko, ali mi je poznato je da nekon nekoliko dana po završetku ručka, kada smo izašli vani i bili sami, Simović mi kaže: „Završio sam te papire oko saradnje. Izabrao sam ti pseudonim jedno lijepo slovenačko ime Boris“. Kazao mi je da je uobičajeno da saradnik službe dobiva pseudonim, neko ime. Dalje mi kaže ako je nešto hitno da ga nazovem kući, a ne na telefon se javi njegova gazdarica, a njega nema u stanu da gazdarici samo kažem da ga je tražio „Boris“ te da kažem gdje se nalazim, ostavim ili broj telefona, te da će on tu poruku razumjeti da trebamo uspostaviti kontakt. Takođe, kazao mi je da kada ga zovem i predstavljam se gazdarici kao Boris, to činim kada procjenim da je nešto važno i bitno. Koliko se mogu sjetiti, ja sam jednom ili dva puta postupio po ovim instrukcijama. Sjećam se u jednom slučaju da se radilo o problemima u jedinici sa vojnicima. Ja sam ga nazvao kući. On nije bio tu i javila se gazdarica. Kazao sam gazdarici: „Boris ga treba, neka me hitno nazove kući“. U tom slučaju, u jedinici je nestala puška. Taj prvi put, on mi se javio tek ujutru. Kazao mi je da je tek došao sa posla koji je radio cijele noći. Objasnio sam mu kratko da je nestala puška. Pošto je to bio izuzetan problem, Simović je došao odmah u jedinicu direktno kod mene i ja sam ga instruisao o cijelom slučaju.(…)

U to vrijeme, koliko se u ovom trenutku mogu sjetiti, Simoviću sam dostavio jedan ili dva pismena izvještaja koje sam potpisao pod pseudonimom „Boris“. Ti izvještaji su bili uobičajeni. Počinjali su sa dana (tog i tog) u (toliko i toliko) sati, a zatim ide događaj i sadržaj mog dijaloga odnosno navoda lica koja su bila interesantna Simoviću. Ili opis događaja o kojim se radilo ako je bio u pitanju događaj. Na kraju je umjesto potpisa stajalo „Boris“. Pseudonim „Boris“, koliko se sjećam, pisao sam pisatim slovima latinicom. Pismeni izvještaj Simoviću sam dostavljao po Radosavu Raki Đokiću, Sali Saliu, a moguće je i po Brigić Mati. Za razliku od zast. Bjelobabe, Petar Simović na našim kontaktima koje smo imali uživo nije komentarisao moje izvještaje. On nije ni hvalio ni kritikovao. Na isti način je kao i Bjelobaba preko posrednika koji su nosili od mene izvještaj vraćao u koverti neki nevažan bilten ili sl. U naknadnom živom kontaktu, on bi mi dao do znanja da je taj izvještaj zaprimio.

Kako sam već u prethodnoj izjavi ili dopuni, ne sjećam se tačno naveo, Simović Petar je bio moj vjenčani kum na vjenčanju sa mojom rahmetli suprugom Metkom. I poslije vjenčanja, ništa se ne remeti u detaljima kontakata sa Simovićem. Ono što je karakterisalo taj period jeste da me Simović usmjerava na Marinića i Trabaka, da idem kod njih kući. Kaže mi ukoliko treba kupiti nešto od poklona da će on to nadoknaditi, jer služba raspolaže novcem za takve namjene. Odmah da napomenem, takvu ponudu nisam koristio. Što se tiče kontakata sa Trabakom, ide dosta teško jer su nam supruge bile različite po godinama. Mojoj rahmetli supruzi takve posjete su bile opterećavajuće. Sa Marinićem je išlo lakše. Odlazio sam sa svojom rahmetli suprugom na kućna sijela kod Marinića i to nekoliko puta. Poklone sam nosio, ali su oni bili iz našeg kućnog fonda. Nisam uzimao novce za te prilike od Simovića. Ni on nije posebno insistirao na tome. (…)”

/The Bosnia Times/