Kada bezbjednjaci marširaju?

StrijeljanjattARCINJedna od optužnica na haškom sudu za, na početku spomenutog Stanišića, navodila je da je on bio i kanal Miloševića prema Karadžiću i Martiću. Možda bi tužiteljstvu trebalo predložiti da ispita mogućnost po kojoj je Jovica Stanišić ustvari bio kanal Miloševića prema Miteranu, Douglasu Herdu, i nekim drugim utjecajnim pojedincima i centrima moći.

Piše: Salmedin Mesihović

Oslobađajuća presuda Haškog suda od 30. V. 2013. god. za Jovicu Stanišića i Franka Simatovića Frenkija, za svakoga onoga ko iole malo bolje poznaje historiju modernog doba, ne bi trebala biti iznenađujuća. Kada je uostalom neki pripadnik iz bilo koje od ex – YU „sigurnosno – obavještajnih zajednica“ osuđen za ono što je radio u okviru svojih analitičkih ili operativnih djelovanja. Tako se stiče utisak da, sudeći po presudama haškog i lokalnih sudova, nijedan pojedinac ne samo iz vrha, nego i sa samoga dna hijerarhije sigurnosno – obavještajnih službi nije učestvovao ni u jednom od konspirativnih udruženih zločinačkih projekata. Naravno svako sa zdravom pameću i logičkim razmišljanjem zna da je besmisleno da u udruženim zločinačkim projektima nije učestvovala i aparatura obavještajno – sigurnosnih zajednica. Čini se da su ti bezbjednjaci kao neka vrsta teflon tave, jer se bez obzira kakvo zlo počinili na njih ne može prikačiti ili dokazati skoro ništa. I tako u YU ratovima 90tih godina prošlog stoljeća prepunim klanja, ubijanja protjerivanja, pljačke, silovanja, mučenja i patnje niko iz reda postYU „udbaša“ nije kriv, pa se sasvim razumljivo postavlja pitanje zašto je to tako.

Odgovor na postavljeno pitanje je vrlo jednostavan. Kada se samo malo zagrebe po površini ex-YU obavještajno – sigurnosnih zajednica i njihovih kadrovika od „Vardara pa do Triglava“, može se zapaziti da niko od njih nije izgubio ništa od svoga značenja, utjecaja i moći kada su krajem 80tih i početkom 90tih namjerno rušeni Ustav SFRJ iz 1974., pa i sama SFRJ. I službe i kadrovi u njima su se pokazali vrlo darvinistički prilagodljivi.

Oni su lako i bez osjećaja srama ili krivice samo skinuli Titove slike iz ureda i zamijenili ih sa slikama nekih novih lidera, vođa i očeva „nacija“, ovoga ili onoga. Oni su se lako i odrekli ustava iz 1974. i tekovina samoupravnog socijalizma i bratstva i jedinstva koja su trebali braniti. Uostalom, ti kadrovi i službe, posebno u dvije najveće republike (Srbija i Hrvatska), su prilično učestvovali i u uzdizanju novih „nacionalnih“ režima. Tako su postali konspirativna, „postudbaška“ osnovica novih režima. I kako se kriza na ex-SFRJ prostoru produbljivala, tako su i republičke SDB/Službe državne bezbjednosti/sigurnosti (nasljednice nekadašnje Uprave državne bezbjednosti, poznatije pod kraticom UDBA) bespogovorno, kao dobri i disciplinirani „vojnici“, izvršavali neke nove naredbe i postajali močno oruđe u rukama novih režima. Radili su u zavjetrini, održavali neki svoj mitski autoritet koji je proisticao iz areole romantične mističnosti koja uvijek prati one koji se bave tajnama, ma kakve one bile. Njihovo djelovanje u postTitovskom dobu je tehnokratski profesionalno, bez utega ideje ili ideologije, hladno proračunato koje ne ostavlja tragova na koje bi se možda nakačili neki sposobniji, uporniji i hrabriji tužitelji i sudije. Zato se i moglo desiti da Haški sud navede da to što je Frenki boravio u razrušenom Vukovaru neposredno nakon pada grada ništa ne znači i ne dokazuje umiješanost Srbije u tadašnja zbivanja oko Vukovara. Pa šta je onda Frenki (tada visoki srbijanski bezbjednjak) radio tada uopće u Vukovaru? Sigurno nije bio na izletu razgledanju vučedolske golubice i ribolovu na dunavske somove. Kontakti sa nizom drugih kadrovika nekih drugih službi, agencija i institucija davali su im dobro i zaleđe u slučaju da sve krene nizbrdo. A previše su i moćni i opasni, jer znaju i previše tajni.

Jedna od optužnica na haškom sudu za, na početku spomenutog Stanišića, navodila je da je on bio i kanal Miloševića prema Karadžiću i Martiću. Možda bi tužiteljstvu trebalo predložiti da ispita mogućnost po kojoj je Jovica Stanišić ustvari bio kanal Miloševića prema Miteranu, Douglasu Herdu, i nekim drugim utjecajnim pojedincima i centrima moći.

Moj mač je moje pero, moj štit je moje mastilo

tačno.net